Zimski dvorac, Sankt Peterburg, Rusija, pre Velikog rata.
„Kapetan Prve klase, doktor Andrej Kuznecov”, objavio je bliski prijatelj svečano pred kraljem Nikolajem, na šta se kralj očinski obradovao, „magistriraće uskoro farmaciju”, nastavlja sa pohvalama prijatelj, na šta se kralj još više uzbuđuje, pomislivši na malog Alekseja koji boluje od hemofilije.
Međutim, to je porodična tajna, i on ne zna kako da započne razgovor o farmaciji sa jednim budućim magistrom, stoga ga poziva na privatan sastanak u aleji iza dvora još koliko sutra. Mladom kapetanu čini zadovoljstvo to što mu kralj pridaje toliko važnosti i prihvata poziv sa zahvalnošću. Niz belo stepenište, na kojem se video odsjaj zlatom okovane visoke tavanice, poput anđela sa fresaka, silazile su četiri devojke jedna drugoj do uveta, obučene u svečane bele haljine, a najmlađa je vodila za ruku malog princa, koji se stidljivo pridržavao za sestrinu haljinu. Sve oči bile su uprte u mlade Nikolajevne. Svita u grandioznom salonu Zimskog dvorca ove večeri među sobom brojila je i vojsku i građansku klasu Sankt Peterburga i Moskve, za razliku od uobičajenih porodičnih obeda koji su pripremani svakog dana za šezdeset glava familije Romanov i bliskih srodnika. Andrej Kuznecov je prvi put sada video lica princeza,o kojima se pronosio glas među vojnicima kao o anđeoskim nedostižnim dušama koje i svojom fizičkom lepotom, kako odrastaju, nadmašuju jedna drugu, ulazeći u snove svakog konjanika koji je projahao pokraj samog dvorca ili ušao u njega.
„Upoznaću Vas sa svojim kćerima”, car Nikolaj Romanov predstavlja devojke i devojčice po starešinstvu: Olga, Tatjana, Marija i Anastasija, sve Nikolajevne, a o svom Alekseju Nikolajeviču dodaje: „A ovo je ono najmanje za koje narod kaže da je i najdraže”.
„Ali, zar nisam ja bila do juče najmanje”, kao ljuti se Anastasija, „ah, oče?!”
Princeze potom čine blagi naklon pred novim poznanicima koji im redom ljube ruke. Andrej Kuznecov prvi put dodiruje ruku neke devojke. Osetivši parfem sa Olginog dlana, udahnuo je prefinjenost negovane ženske kože. Olga oseća njegovu zbunjenost i zaprepašćena utiskom kakav je ostavila na jednog muškarca, kako bi pribrala svoje misli, u pomoć zove nove poznanstvo i Andreju predstavlja rođaku Antoninu Romanov. Kasnije, dok je češljala svojoj rođaci kosu pre spavanja, Olga provlačeći svoje prste kroz mirisne vlasi i uplićući ih u kiku, zagledavši se duboko u svoje oči u ogledalu, upita Antoninu: „Jesi li čula da vojnici odlaze kod nekih žena koje se prodaju za novac?”
„Čula sam”.
„Kako oni to rade? Zar nije greh?”
„Greh je. Ali naša rođaka Marta kaže da ima mnogo raskalašnih dama na našem dvoru i da nisu ništa bolje od onih iz prljavih četvrti Petrograda”.
„Pa jeste. Ali… Znaš šta sam večeras prvi put shvatila, mada sam bila ljubomorna na slobodu tih žena?”
„Olga!”, kroz kikot začuđena Antonina potvrđuje i neke svoje misli o tome.
„Ali znaš šta mi je večeras Andrej Kuznecov, kapetan Prve klase, konjanik, objasnio?”
„Objasnio? Kad ste vi to razgovarali, nismo smele da se maknemo od strica?!”
„Pokazao mi je da… moje ruke mirišu”.
Olga je podigla svoje ruke, praveći neke baletske figure iznad glave i legla u krevet. Pored nje je legla Antonina.
„Znači, imamo raskalašne dame na dvoru?”
Olga je podigla glavu sa jastuka.
„Ćuti, greh je ogovarati”, zakikotale su se devojke u mraku sobe.
Potom su se otvorila vrata, na šta je Antonina šapnula Olgi: „Majka nadzornica”, a Olga ju je malo gurnula laktom da ne bi počela da se smeje.
Aleksandra Fjodorovna ušla je i pokrila obe devojke poželevši im laku noć. Izlazeći iz sobe, tiho je mrmljala: „Tri stotine gostiju ljube ruke… Ah tako mi se spava!”
Odlomak iz romana u rukopisu „Tajna blaga Romanovih”
Milica Milenković