Učiteljice vole štrebere. Sedela sam u prvoj klupi, stalno sam držala dva prsta u vazduhu, nadahnuto recitovala, bila predsednik razredne zajednice i išla po dnevnik i kredu u zbornicu.
„Jovićeva”, rekla mi je učiteljica, „ostani posle škole i poradi malo gramatiku sa Simićevom.”
Darja Simić sedela je u poslednjoj klupi. Učiteljica je pogurala decu iz radničkih baraka u zadnje redove kao da nisu ostala deca, kao da su nekom na smetnji. Iz Lazarevačkog druma u naš razred stizala je kolona dece čiji su roditelji radili u fabrici konzervi „Proleter”. Nosili su iznošenu odeću, nasleđene cipele i pantalone sa okruglim zakrpama na turu i kolenima. Devojčice su se rugale njihovim blatnjavim čizmama, veliki dečaci su ih šutirali. Njihovi roditelji su bili obnevideli i izmoreni od teškog rada u fabrici, od brige za zaradom, da bi se bavili svojom decom.
Preuzela sam učiteljicin ton i način izražavanja.
„Predikat kaže šta radi subjekat. Po-no-vi.”
Lupala sam lenjirom po klupi na svaki slog. Darja me je gledala širom raširenih očiju. Njene zenice upiše se u moje. Tonula sam u njihovu dubinu kao u bunar, tražeći za šta da se uhvatim. Ničeg nije bilo osim straha te devojčice.
A onda mi se ta tužna i usamljena devojčica osmehnula.
„Jovićeva”, rekla je učiteljica, „idi vidi šta je sa Simićevom. Nema je u školi tri dana.”
Kako da kažem to učiteljici? Za nas, decu iz Požeške, prečica do Lazarevačkog druma bila je kao krater u kome će se desiti nešto strašno. Kad se posle pljuska potoci iz ulice Blagoja Parovića sliju u bujicu, prečica je postajala crna rupa koja guta sve pred sobom.
Kročih u vododerinu sa mnogo straha i mnogo hrabrosti. Najradije bih zaplakala kad sam ugledala blatnjave vrhove mojih novih čizama.
Radničke barake su bile u nizu. Do ulaza preko blata bile su postavljene daske. Oko njih bačene kore od narandže, prazne kese i razno đubre. Hodnik je bio mračan, samo je na jednom kraju gorelo bolesno svetlo. Mirisalo je na kiseloplesnivu ustajalost. Čuo se plač nekog deteta. Ispred vrata bila je poređana obuća. Ugledah Darjine gumene čizme u jednom redu.
Hladan vetar provlačio se kroz procepe na zidu. Videle su joj se izbočine lopatica ispod tanke flanelske haljinice dok je mašicama džarala po ugašenom šporetu. Okrenula se i rekla: „Predikat kaže šta radi subjekat.”
Dok je pokušavala da upali vatru, ja sam sa gorkim ukusom u ustima gledala u kosti na njenim leđima koje su štrčale kao kakva krila i pitala se koliko devojčica u razredu zna da naloži šporet.
***
Čekala me je ujutru kod moje kapije. Videla sam je sa prozora, virila je kroz metalnu rešetku. Strčah stepeništem na drugi ulaz i stigoh pre nje u školu. Stajala sam u društvu najboljih drugarica, okrenuta leđima, ali sam znala kad je ušla u dvorište. Koren kose mi se zažario.
Osećala sam stid celog časa geografije, stidela sam se kad sam ugledala Darjine gumene čizme ispod klupe. Sve ovo pričam ne bih li našla neko opravdanje za sebe, ali i dan-danas obuzme me stid kad se toga setim.
Izbegavala sam njen pogled. Ona se upinjala da nam se oči sretnu.
Prišla mi je na velikom odmoru. Iz džepa je izvukla metalnu kutiju od soleakreme. Unutra su bile sitnice koje devojčice čuvaju kao svoje dragocenosti – školjka, presovan list, mašnica sa bombonjere.
„Volela bih da imam nešto tvoje!”, šapnula je.
Ne znam šta mi bi. Stavih unutra svoje blago, najveće od svih blaga, malu porcelansku čizmu sa priveska za ključeve.
„Sad smo zajedno. Zauvek”, reče ona.
Zaleće se i grli me tako čvrsto da mi je uštinula vrat. Dok sam hodala iskrivljenog vrata prošlo mi je kroz glavu da je ta bol bila potvrda prijateljstva.
„Pogledaj je”, kažu mi dve najbolje drugarice dok me besno odvlače u dno dvorišta.
Darja je ostala naslonjena na ogradu, u prevelikom demode kaputu zavrnutih rukava. Potresno lepa.
***
„Dođi na šnenokle”, dobacila mi je Darja to jutro u prolazu, „sama ću ih napraviti.”
„Ne znam, treba da učim”, rekoh, dok mi je u glavi kljucala nelagoda da bih opet morala u vododerinu, a i videle bi me najbolje drugarice. Ne znam šta mi je, jer čujem sebe kako kažem: „Doći ću u pet!”
Na stolu je stajala činija. Svetlost je prošla kroz staklo pa je dno činije izgledalo kao zlatno gnezdo. Iznad njega šnenokle, kao jorgan od oblaka. Žao mi je da pokvarim taj sklad, ali u ustima mi je već harmonija boja i ukusa.
„Šta je ovo?”
„To je starinski gramofon”, kaže Darja dok prstima nežno dodiruje ivice. „Poklonio mi je profesor kojem moja mama sprema kuću. Ima i ploča. Ovo je Čajkovski. Zli čarobnjak je začarao Odet, prekrasnu devojku, pretvorio je u labudicu.”
„Odet?”, tako je meko i nežno izgovorila to ime.
Nisam imala pojma o tome. Bila sam zablesnuta kad je pustila muziku, oživeli su cvetovi na linoleumu.
Darja je zaplesala lako kao vrbova maca na vetru. Oči nam se sretoše u ogledalu. Ja u njenim videh svet koji se širio preko granica ove sobe, radničkih baraka u ulici Lazarevački drum, još dalje. Prefinjeni pokreti njenog tela otkrivali su svu prefinjenost i lepotu njene duše. Bila sam zadivljena i ganuta.
Zagrlih je. Uplaših se da ću je polomiti poput nežne, kristalne labudice. Njena kosa dodirnula je moje obraze. Onda me obuze neopisiva sreća.
Nekoliko dana kasnije učiteljica je napisala na tabli: „Futur – buduće vreme”. Onda reče, kao uzgred, „Darja Simić neće ići više u naš razred, odselila se.”
Posle škole rekoh majci da idem napolje. Već se hvatao mrak, ali ja sam sletela kao vetar niz mračnu vododerinu. Darjin prozor svetleo je u mraku kao svetionik. (Vreme je prolazilo, ali ta slika nikad nije napustila moje misli). Stajala sam malo. Znala sam da i ona sada misli na mene gde god bila. Srce mi je mahnito udaralo, dok su se oko mene kretale mračne senke. Kao da su isečene od kolačarskog papira. Ničeg me nije bilo strah, ni pasa koji su izletali iz dvorišta. Ali nisam prestala da plačem ni kad sam stigla do svetla ulične rasvete u Požeškoj.
Vododerinu su osvetlili posle nekoliko godina. Sad je to široka i lepa Valjevska ulica, puna novih kuća. Retko prođem tim krajem, samo ponekad s proleća kad iz Makiša vetar donese miris probuđene prirode i vrbovih maca, uhvati me nekakva čežnja.
***
Ljilja je posle bila moja najbolja drugarica. Sada živi u Milanu. Svako ko ima najbolju drugaricu zna kakav je to jedinstven osećaj. Ne mogu mu ništa ni daljina ni vreme. Najbolje drugarice su u svakom trenutku našeg života. Ležimo na podu njene dnevne sobe. Pijemo kjanti (chianti). Gledamo se nemo. Reči nisu potrebne da shvatimo da proživljavamo radost i lepotu prijateljstva. Vino nas hvata i smejemo se cvrcnuto.
Pokazuje mi spisak mesta na koja će me voditi. Modna revija se podrazumeva u gradu vrhunske mode, bogatstva i slave.
„Balet?”
„To moraš videti”, kaže dok ulazimo u pozorište.
Prigušena svetlost, zlatna ogledala, vanvremenski osećaj. Tonemo u plišane fotelje (prvi red), u pomalo ustajali miris dasaka na pozornici.
Izleće jato začaranih devojaka, labudica. Princ ostaje zgromljen pred lepotom Odet, kraljice labudova.
Na samo metar od mene očajna Odet čeka ishod dvoboja između princa i zlog čarobnjaka. I pored svetla i jake šminke, lice prelepe labudice bilo je slika uzvišenosti. Podigla je pogled. Zenice su joj blistale i ja kroz njih ugledah osvetljen prozor na Lazarevačkom drumu.
Van svakog protokola i reda utrčah stepenicama na pozornicu i jako, jako zagrlih Odet, kraljicu labudova, svoju prvu najbolju drugaricu – Darju Simić.
Radmila Vojinović
Naslovna fotografija: Daria Rom/Unsplash