Vladan Krečković ovogodišnji je laureat prestižne nagrade „Mostovi Struge” koja se dodeljuje za najbolju debitansku knjigu poezije u okviru festivala „Struške večeri poezije”, pod pokroviteljstvom UNESKO-a. Zbirka pesama „Pariz, Teksas” izraz je lične i pesničke slobode koje se prožimaju i grade zagonetnu, a neraskidivu nit.
Kada bi Vas neko upitao ko je Vladan Krečković kada ne piše, šta biste mu odgovorili?
Vladan Krečković je ljubitelj različitih vrsta umetnosti, prvenstveno književnosti, filma i muzike, a zatim i video-igara (koje takođe smatra za umetnost). Nema televizor, ima vozačku dozvolu C i B kategorije, ali jedino vozi bicikl. Voli duge šetnje. Najmirniji je između 21č i ponoći, kada je ubeđen da u kući ima još nekoga, iako trenutno živi sam.
Koja knjiga je obeležila Vaš život?
„Buka i bes” američkog pisca Viljema Foknera.
Koji je to prelomni trenutak kada ste odlučili da se upišete u svet književnih stvaralaca?
Čitanje „Buke i besa”u 25. godini bio je moj prvi susret sa romanom toka svesti. Njegova neobična struktura ukombinovana sa izrazito poetskim celinama i snažnim emotivnim nabojem bili su za mene potpuno novo i drugačije književno iskustvo. Ne samo što sam poželeo da pišem, već sam imao i primer kako bih tačno želeo da to uradim. Moj prvi roman „Aleksa ili kroz snegove i sirene” bio je pokušaj da napišem svoju verziju „Buke i besa”. Postalo mi je jasno da priča može biti ispričana na razne načine, počevši od kombinovanja lica pripovedanja, nehronološkog ređanja događaja, sve do dubokog psihološkog uvida u mračne delove ličnosti glavnih junaka.
Književnu karijeru započeli ste kao prozaista, a prošle godine ste objavili zbirku poezije „Pariz, Teksas”. Otkuda taj prelaz?
Studirao sam i diplomirao novinarstvo i verovatno je otuda postojala sklonost ka faktografskom, a ne lirskom izrazu. Sve vreme dok sam pisao prvi roman imao sam osećaj da nešto nedostaje. Uroš Đurković, prijatelj, pesnik i kritičar rekao mi je da će rezultat biti mnogo bolji ako svoje buduće radove budem „oliričio”. Ispostavilo se da je to bila reč koju sam tražio. Krenuo sam na radionicu kod Ognjenke Lakićević, a zatim i kod Zvonka Karanovića.
Tokom prvih časova sam imao osećaj da ću se zadržati samo na slušanju radova drugih polaznika i eventualno napisati nekoliko pesama, ne znajući koliko je zavodljiva priroda poetskog izraza. Iz časa u čas, u meni se pojavljivao osećaj koji bih najpribližnije mogao opisati rečima američkog pesnika Roberta Frosta – „Pesma počinje grčom u grlu, osećanjem da nešto nedostaje, nostalgijom, čežnjom za ljubavlju.” Godinu dana kasnije imao sam preko sedamdeset pesama, od kojih je trideset i šest ušlo u zbirku „Pariz, Teksas”.
„Poezija je sažimanje”, kako nam je često na radionici govorio Zvonko Karanović citirajući Ezru Paunda. Ne mislim samo na sažimanje jezika, već i na sažimanje prostor-vremena, omogućeno asocijativnom prirodom poetskog izraza. Upravo je taj postupak sažimanja ključan element koji sam dobio iskustvom poezije, a koji mi sada omogućava veću slobodu prilikom pisanja novog romana.
Zbirka nosi ime po kultnom filmu Vima Vundersa. Ima li pesničke paralele u tom izboru?
Jedna od nosećih pesama u zbirci se zove „Pariz, Teksas” i pisana je iz perspektive Trevisa Hendersona glavnog junaka filma „Pariz, Teksas” (glumi ga Heri Din Stenton). Ideja mi je bila da prikažem emotivno stanje lirskog subjekta iz njegove perspektive, referišući na ključne scene u filmu i rečenicu: „Znao sam te ljude, to dvoje ljudi”, kojom Trevis otvara legendarni dijalog (koji je zapravo većim delom monolog) sa Džejn (glumi je Nastasja Kinski). Osim toga, pokušao sam da pesmu smestim u sveobuhvatni ton zbirke koji sve vreme provejava, a to je ton slomljenog čoveka koji pod pritiskom izmenjenih životnih okolnosti i mnogobrojnih rastanaka mora da krene na put, bilo kakav put, u nadi da će se sa njega vratiti promenjen.
Osnovni motiv zbirke su rastanci, razračunavanje lirskog subjekta sa sopstvenom prošlošću, u cilju mogućnosti izgradnje novih međuljudskih odnosa. Da li je pesnik uspeo u tome?
To je na čitaocima i kritici da kažu. Znam da sam dao sve od sebe kao autor i u tom smislu sam zadovoljan. Da li sam uspeo kao pesnik u odnosu na život? Možda na kratko. Svako zaokruženo delo stvara u meni dodatni unutrašnji prostor koji mi omogućava da i dalje pristupam životu što je otvorenije moguće. U tom smislu, zbirka je svakako izvršila svoju funkciju.
Pomenuta zbirka poezije osvojila je prestižnu nagradu „Mostovi Struge” koja se dodeljuje za najbolju debitansku knjigu poezije u okviru festivala „Struške večeri poezije”, pod pokroviteljstvom UNESKO-a. Koliko Vam znači ova nagrada?
Nagrade omogućavaju veću vidljivost u knjižarama, medijima, na društvenim mrežama, lakše dolazite do čitalaca, što je valjda i cilj, jer bavljenje bilo kojom vrstom umetnosti pre svega je želja za kominikacijom. U tom, praktičnom smislu, nagrada mi naravno znači. Nikada ne pišem kako bih udovoljio nekome, ali je dobro kada drugi ljudi vide vrednost u nečemu što radite, jer to znači da vaše delo komunicira, da je živo. Zbog ove nagrade knjiga će mi biti prevedena na engleski i makedonski jezik i ta me činjenica posebno raduje, mogućnost da moju zbirku čitaju ljudi iz drugih zemalja, na drugim jezicima.
Izjavili ste u jednom intervjuu da Vam je „poezija donela slobodu, a lišila opsesivne potrebe za preteranim objašnjavanjem”. Kako se pojam slobode ispoljava na polju novinarstva, a kako na polju poezije?
Vrlo kratko sam u životu radio kao novinar, ali bih rekao da je sloboda u novinarstvu uvek u vezi sa „spoljašnjim” kontekstom. Nasuprot, veza između slobode i poezije je enigmatičnija, jer se u odnosu na sve ostale književne žanrove poezija nalazi na samoj međi između dejstva svesnih i nesvesnih sila. Tu je reč o unutrašnjoj napetosti. Mislim da je izraz „pesnička sloboda” jednim delom oksimoron.
U iskustvu poezije uvek dodirujemo graničnu vrednost jezika, koja me uvek podseti na Hajdegerovo – „Zašto je uopšte ono što biva, a ne čak ništa?” Neka vrsta zatečenosti je prisutna, praćena prepuštanjem, da ne kažem pokoravanjem pred iznenadnim naletom slika i osećanja. Proces je sličan pisanju proznog dela, ali intenzivniji jer se pesnik oseća bespomoćnije. Voljno oblikovanje teksta dolazi tek u sledećem koraku.
U spomenutom intervjuu pod pojmom slobode sam podrazumevao proces promene sopstvenog mišljenja, odnosno pogleda na svet, koji se u meni dogodio nakon iskustva poezije. Kao što sam već rekao, poezija je sažimanje, a često velike zabune u ljudskom mišljenju i odnosima proističu iz nemogućnosti da uz pomoć što manje reči sebi i drugome objasnimo šta osećamo i želimo. Poezija mi je pomogla da shvatim da je naša najveća sloboda zapravo u jeziku, gde jednu misao, a samim tim i naš unutrašnji svet, možemo da izrazimo na beskonačno mnogo načina. Tačnije, da smo jedino posredstvom jezika, u ovom životu i na kratko (Oušn Vuong), beskonačni.
Razgovarala: Jelena Jocić
Odlican intervju!