Na Nenadovom visu kraj Crkve Svetoga Đorđa Matija je često dolazio, pokušavao je da zaboravi Afroditu i njenu malu baštu bogova gde ona i njen Apolon caruju. Poput strela pogađale su ga njene reči: „pogledaj kako je lep, lep kao Apolon”. „Samo da Mesec obasja kraj, reči će tada manje boleti”, pomislio je dok su se pojavljivali tamni oblaci nošeni hladnim vetrom. Zamišljen, nije obraćao pažnju na ljude koji su prolazili pored njega sve dok nije vetar podigao spuštenu jaknu u njegovoj blizini i malo ga zakačio.
„Izvinite, molim Vas”, čuo je glas devojke kao iz daljine.
„Ma ništa, u redu je”, odgovorio je.
Kada ga je pogledala malo bolje, rekla je: „Kako ste tužni!”
„Kako znate?”, promucao je Matija, jer Afrodita nije primetila njegovu tugu koja mesecima traje.
„Kao da se ogledam u sopstvenom ogledalu. Poznajem tu igru senki i staklenih bisera. Rekla sam da ove godine više neće biti mesta za njih u mojim očima, ali život ili ljudi zgaze jako, pa mnogo boli”, rekla je.
Ispričala mu je da ponekad dođe na Nenadov vis da diše, jer otrovnih strela tamo nema. Da je to mesto pravi „svetionik”. Mesto koje privlači svakog kapetana životnog broda i onog koji je dobar kapetan, čiji brod neće nikad potone i onog čiji brod lome i plima i oseka.
„Ja često dolazim kada je pun mesec. Ovo mesto tada čarobno izgleda”, kazao je Matija
„Volim da posmatram pun mesec, ne znam kada je lepši i bliži ljudima: da li kada se spusti između kula Svetog Nikole u Kuršumliji, Svetog Trifuna u Kotoru, ili između tornjeva Katedrale Svetog Gerharda u Vršcu ili Sagrade familije u Barseloni. Tada kao da njegove ožiljke zameni osmeh”, kazala je ona.
„Kada sam bio dečak, zamišljao sam da kucam na vrata dvorca kralja Milutina Uroša II Nemanjića da mi pozajmi zlatne merdevine i zlatne čizmice, jer samo su one mogle da izdrže da se popnem tako visoko i da zagrlim Mesec i da mu zagrljajem ožiljke ublažim”.
Tada se osmehnula prvi put. „Imala je čaroban osmeh, poput Meseca bez ožiljaka”, pomislio je Matija.
„Bilo bi divno kada bi se ovde na svetioniku pod zvezdanim nebom i punim mesecom održao koncert”, glasno je razmišljala.
Upitao ju je kako se zove, rekla je: „Tuga”. Našao se u čudu, nikada nije čuo da se neko tako zove. Mahnula mu je umesto pozdrava i potrčala niz stepenice. Kada je čula njegove korake, okrenula se i rukom ga zaustavila:
„Stani! Ne trči se za tugom, već za srećom”.
Dok je tražio pravu reč, ona se dosta udaljila.
Od tada Matija dolazi kod svetionika, ali razmišlja potpuno drugačije. Taj susret ga je podsetio na mnoge stvari koje je zaboravio. Od kada je u savršenom jatu, zaboravio je na ptice slomljenih krila i da mnoge više ne polete. Ali, zaboravio je i Afroditinu malu baštu bogova, u kojoj bi on možda bio Dionis, koji bi mogao da njihov i svoj pehar puni vinom.
Prolazili su dani, zatim se nanizali meseci, a on je čekao Tugu, koja je poput magije ostavila čaroliju. U srcu je izgradio mozaik isti kao onaj na Bajkalskom jezeru, koji je oslonac za baletane, za sigurni korak ka novom životnom putu.
„Bato, čekaš neko?”, trgao ga je glas dečaka.
„Da.”
„Kako se zove?”, nastavio je mališan.
Matija se zbunio, kako da kaže Tuga, a zatim se dosetio i odgovorio: „ Sreća.”
„Sreća, nikada nisam čuo da se neko tako zove, baš lepo ime”, i veselo potrčao ka svojoj mami.
„Mama, mama, da li znaš kako će se zvati seka?”
„Kako, ljubavi?”
„Sreća, mnogo mi se dopada to ime.”
„Ali, ljubavi, ja sam birala tvoje ime od imena koja nam je ponudio kum i dogovorili smo se da tata bira sada.”
„Molim te, mama. Zamisli, kada kažem u razredu da moja sestra Sreća slavi rođendan, svi će želeti da dođu, jer idu kod sreće. Pa zamisli da igra balet, košarku, ili odbojku, pa svi će je želeti u svom timu, jer pored dobre igre svakom timu je potrebna sreća. Ma, trener reprezentacije staviće je odmah u A tim. Gdegod da krene, donosiće sreću ljudima. Molim te, tatice, ja sada da biram, a ti sledeći put. Možda tada mama rodi i batu i seku, moći ćeš dva imena da daš.”
Nisu mogli da mu kažu ne, pristali su. On se okrenu se u Matijinom pravcu i poviče: „Ćao, bato, vidimo se kada se moja seka Sreća rodi.”
Od tada ona za njega nije Tuga već Sreća, a i razmišljao je drugačije. Čak je poželeo da se pun mesec spusti onim zlatnim merdevinama i u zlatnim čizmicama koje je postavljao nekada. Da osvetli sve tragove i ublaži svojim sjajem sve ožiljke ljudima na svetu. „Zašto ne dođe do svetionika?”, često se pitao. „Možda je bila u nekom drugom vremenskom periodu, zašto bi došli u isto vreme”, zaključio je.
Odlučio je da napravi koncert jer možda tada dođe. Kada je Tuga videla objavu, samo što nije poletela od „sreće”. On to radi zbog nje, ali odmah je potisnula takvu misao. Zbog nje, svašta. On je shvatio da je to lepa ideja. Ponovo je feniks nestao u njenim očima. No, želela je da učestvuje i pomogne. Setila se „Dobrih klovnova” iz Kragujevca. Pozvala je Uroša i njegove drugare. Pristali su da učestvuju, sa njima i ona kao deo ekipe, ali više kao statista. Oni su pozovali Matiju i pojasnili da bi učestvovali na koncertu.
Pripreme oko koncerta tekle su ubrzano. Matija se plašio da pomisli da ona neće doći. Na dan koncerta „Klovnovi” su stigli prvi. Trebalo je da postave zamišljenu scenografiju. Duž stepeništa umesto baklji stajale su kugle; kada su bile upaljene, svetlele su kao mesec. Samo se čekalo da padne noć i koncert da započne. Proba je uspešno obavljena, dr Marija Timotijević i Petra Spasojević pristale su da svojim raskošnim talentom, virtuoznošću i lepim klavirskim melodijama naprave magično veče. U šali im je rečno „Deveta simfonija”, „Oda radosti” obavezno, a „Rekvijem” nikako. Izabrale su kompozicije koje su oslikavale ambijentalno okruženje.
Matija nije slutio da je Sreća došla u kostimu klovna. Kako je sama rekla: „Biću poput slepog putnika na brodu, nevidljiva a prisutna”.
Kada je kucnuo čas za početak koncerta, zasvetlele su sve Mesečeve kugle, i jedna posebno dizajnirana koju je držala Sreća u ruci. Koncert su otvorili „Dobri klovnovi”, uigrana petorka pobrala je aplauze publike, a iz korpe posipali su latice cveća i najavili kraljice večeri, Mariju i Petru, koje su poput čarobnjaka svirale kompozicije Betovena, Mocarta, Rahmanjinova. Pod kupolama neba svetionik na Nenadovom visu blistao je kao da je neko magiju prosuo niz zlatnozelenu dolinu.
Na kraju koncerta Matija je zahvalio čarobnjacima večeri: pijanistkinjama, „Klovnovima”, publici i dodao:
„Hvala jednoj divnoj osobi koja je dala ideju, koja nije ovde”.
Tada su ga „Dobri klovnovi” prekinuli rečima: „Kakvi bismo mi ’Klovnovi’ bili ako ne stvaramo magiju na svakom koraku? Ta divna osoba je ovde. Tanana. Istupi, Mesečev klovnu”.
Matija je samo izgovorio: „Zašto mi se nisi javila, kako si mogla da ćutiš? ”, a zatim ju je podigao i počeo da je vrti dok ih je publika pozdravljala ovacijama. „Klovnovi” su po njima prosipali latice cveća da njihova sreća kao magija „večno traje”.
Radica Gavrilović
Naslovna fotografija: Aral Tasher on Unsplash