U jednom stanu na trećem spratu zgrade mlada ženska osoba grize nokte u očajanju. Povremeno trlja vrat i zabrinuto uzdiše. Osvrće se oko sebe, iako je sama, i strepi od poziva na mobilni telefon. Malopre je bezbrižno lutala prstićima po njegovom ekranu, u potrazi za zaboravom.
Kazaljka na satu ide napred, vreme teče bez povratka. Već je osam časova uveče i očekuje da čuje dobro poznati zvuk telefona. Samo je pitanje minuta kada će je pozvati gazda kuće. Dok čeka u tami sobe, zuri kroz prozor i posmatra susednu zgradu u kojoj se tajanstveni životi skrivaju iza zidova. Pita se da li su i ti ljudi usamljeni, šta rade između četiri zida i kakav im je život na društvenim mrežama. Sigurna je u to da imaju neku svoju priču, ali nažalost ne može da je čuje. Ako su srećni… Oseti odjednom da joj se oko vlaži i grlosteže. Drhteći diže ruku do oka da zaustavi suzu da se ne pojavi, da ne sklizne, da ne pobegne iz njega. Neće dozvoliti sebi da plače, jer niko nije vredan toga.
Okreće glavu ka telefonu, sa žudnjom da ga uzme i prigrli rukama. Da vidi još jednom njegov svetli ekran u mraku koji nevidljivo pritiska njenu dušu. Još samo sekundu-dve da se zabavi, da ne misli na budući poziv. Kada se bude javila, slušaće po ko zna koji put njegov iritantni promukli glas. Dugo u sebi ona nosi odjeke tog glasa koji se u njenim sećanjima pretvara u nešto podmuklije, što napada, ujeda i povređuje. Zna šta će je taj čovek pitati, zamišlja način na koji pita, kao da joj zapoveda. U strahu razmišlja: „Ne, ne želim da se vratim tamo. Neću! Ostaću ovde u Beogradu da učim. Jeste da je epidemija zavladala u zemlji, ali ne! Zar treba ponovo da prolazim kroz pakao? Smisliću nešto, da, moram da smislim. U suštini ne lažem, jer stvarno imam obaveze.”
Predoseća opasnost i srce joj kuca sve brže. Zuri u ekran mobilnog telefona od čijeg svetla sada beži, jer donosi ponovnu staru bol. Čvrsto je odlučila da se neće vratiti kod svojih u Despotovac uprkos tome što je sada nastava na onlajn platformama. Oseća se smireno što ne mora da razmišlja o sutrašnjem odlasku na Pravni fakultet. Nema više profesora koji uživo drže dosadna predavanja sa bezbrojem informacija, traže aktivnost na časovima, prozivaju i naređuju. Ne mora više ni da gleda kolege i koleginice koji su tako drugačiji od nje. Oni su bezbrižni, nasmejani, društveni, opušteni, hvataju se ukoštac sa životom. Zbog trenutne epidemiološke situacije su kod kuće, odakle često dele slike na društvenim mrežama ili pišu zanimljive „statuse”. Koliko je ona daleko od njih po mnogo čemu! Nikada ne može da se uklopi u bilo kakvo društvo, nikada! Ostaje joj samo da se druži sa ekranom koji trenutno ćuti i kao da likuje nad njenom situacijom.
Dok se taj jedini, nemi prijatelj sa stola ne oglasi, razmišlja o tome kako nikako da reši porodične probleme. Njen otac Radoje oduvek se ponašao kao da je gospodar u kući i nije imao razumevanja za njene nestašluke i ideje. Podsmevao joj se kada nije položila jedan ispit; naređivao joj kako da se šiša i oblači; pratio je od škole do kuće kao da nije sposobna da se vrati sama. Slušala je više puta kako je vređao i omalovažavao njenu majku i brata. Koliko teških i ružnih reči! Planina tuge i besa pritiska njeno srce. Postala je osoba koja zavidi drugima na onome što imaju. Zašto ona nema tako nešto od prirode, Boga ili druge sile? Zašto je ovakva i zašto je odrasla u takvoj porodici? Dovoljno je da vidi na društvenim mrežama ili u stvarnom životu kako neko ima divan posao, finu porodicu, lepotu, samopouzdanje, šarm, talenat za nešto ili makar moć da pobedi strahove, pa da je bocne trn zavisti. Iskrsnu nepozvana misao: „Ti si pobegulja!” Ona se uhvati za glavu, pritiskajući slepoočnice kao da ih masira. Ponavlja reči: „Nisam pobegla. Nisam! Nisam pobegulja! Ne!”; a zatim se pita: „A šta da radim? Kome da se obratim? Ne znam, nisam!”
Priželjkuje da otac više nikada ne pozove. Ipak, zna da je to nemoguća misija. Pitanje je minuta, a možda čak i sekundi kada će pozvati. Prestaje da pritiska slepoočnice kada se seti društvenih mreža. Nije stigla da „izlista” sva nova dešavanja i statuse. Prstići je svrbe da otvori neku od aplikacija. Uzima mobilnitelefon u šake, pa vraća, pa opet uzima, pa vraća…Kada ne može da izdrži, pritisne dugme sa strane da vidi svetlu površinu ekrana, a zatim klizi žudnim pogledom preko ikonica koje kao da je pozivaju da klikne. Onda naređuje sebi da ne dira nijednu, da se strpi. Ponovo stiska telefon sa strane, ali ovoga puta sa namerom da ga zamrači. Nema još uvek poziva i to je trenutno smiruje. Sluti da je to prividna sreća i da će jednog dana morati da položi račune za to što ne uči, što krade dragoceno vreme da bi gledala u ekran. Nešto joj ne da mira. Čini joj se kako prsti sami kreću ka telefonu da ga grle, maze i pritiskaju.
Taman kad je pružila nestrpljive i neposlušne prste prema mračnom ekranu, oči joj zaslepi svetlost, a uši zapara buka. Na ekranu stoji očevo ime, pa odmah oseti jezu koja prođe kičmom. Mobilni telefon se iz prijatelja začas pretvorio u neprijatelja. Ipak, smiruje se zato što zna šta će je otac pitati, a već zna i odgovore na pitanja. Dok odjekuje u tišini promukli očev glas,trudi se da ne drhti od straha i treme. Otac je pita isto što i juče: kako je, kakvo je vreme, šta radi, da li uči i šta je jela tog dana. Ona odgovara bez emocija, znajući šta on želi da čuje: da je dobro, da je bilo sunčano danas, mora mnogo da uči za ispite i zdravo se hrani. Na pitanje da li ima dovoljno novca kaže da ima. Majka hoće da se čuje sa njom, što ona odbija. Žali se kako mora sutra da preda jedan rad. Otac zaključuje da treba prekinuti razgovor, za njeno dobro, jer treba da uči i završi taj rad. Važno je da dobije što višu ocenu. Poziv se prekida.
Sada joj je laknulo. Može da se opusti i uživa u „surfovanju” na internetu. Srećom, nije morala da sluša umorni i skoro depresivni glas majke. Odjednom iskrsnu slika izboranog majčinog lica i njene sede kose koja sve više opada. Uvek kašlje i šmrće kad god se javi na telefon. Stalno je umorna, nervozna i neraspoložena, kuka i žali se na ceo svet. Zatim se setila svog starijeg brata Petra. On je Radojev „potrčko” zato što radi sve što mu ovaj naredi: poslušan, miran, povučen, bez svojih stavova i mišljenja, bez prava da misli i da se bilo šta pita. „Pa naravno, postoji neko ko će da misli u njegovo ime! Nema on svoju glavu, već Radojevu. Ha-ha-ha, nema on svoju glavu, već Radojevu!”, oduševljena ponovi ovu misao i poče da se smeje. A onda prođe kroz njeno srce nekakav osećaj nalik nožu. Zabole je jako u predelu grudi, što zbrisa njen osmeh s lica. Krenu da masira deo oko srca, strepeći ponovo od infarkta. Nije mogla da diše duboko, već samo plitko i kratko, boreći se za svaki dah kao da je poslednji. Boji se da neće morati da ide lekaru, naročito ne sada kada vlada epidemija. A onda, kao da neko čuje njenu molbu, bol popušta. Polako se otkucaj srca vraća u normalu, tako da odahnu sa olakšanjem što ništa nije ozbiljno. Uvek je tako zaboli, oštro, pa prođe.
Ona pomisli: „A sada je vreme za Instagram. Baš me zanima šta ima novo!” Uzima telefon sa stola na kome je brdo raznih stvari i prsti užurbano kreću u potragu za zabavom. Klikće na ikonicu Instagrama i prvo što pogleda jeste slika jedne koleginice u elegantnoj haljini i štiklama; drugo je slika neke uspešne preduzetnice, pa treće slika psa i tako dalje. Potpuno zaboravlja na svet oko sebe listajući novosti bez kraja i konca odozgo nadole i tako ukrug. Neumorno joj radi palac u potrazi za nečim, ko zna čim. Oseća se srećno i smireno među šarenim slikama i klipovima. Kada joj dosadi jedna aplikacija, ide na drugu, pa na treću i tako dalje, a zatim se vraća u strahu da nešto nije propustila. Prošla je ponoć i umor pritiska njene oči koje čeznu za snom. Nije gladna tako da samo ravnodušno baca pogled na hranu, iako se ne seća kad je zadnji put jela. Leže na postelju da se odmori, ali ne može da zaspi. Ne prestaje da sanjari o nekome i nečemu što je videla tamo na ekranu. Smeši se jer zna da nije usamljena u mračnoj sobi na čijem laminatu pada snop svetlosti sa ulice.
Mirjana Dimitrijević