To odzvanja pesma, pesma noćne straže. Šarom gladni vuci mlado stado traže. Kosovka devojka rasplela je kose, kraj nje trče vuci, mrtvo jagnje nose. Zapevaj, Kosovko, nek čuju braća tvoja, da vuci hrle selima, da drhti zemlja moja. Škripi im sneg pod nogama, škripe im zubi. Gladni su zla. Zapevaj, devojko, nek grmi Kosovom „Ovo je Srbija”.
Prolazili smo pokraj Lašve, najlepšom dolinom na svetu. Gledala sam u plavetnilo neba koje se ogleda u reci ljubavi. Zatim sam pogledala u tebe. U tvoje lice. Ljubav je rodjena tu, u tom gradu, tog dana. Ljubav za sva vremena. Moja bistra Lašvo, hvala ti.
Vlašić se tih dana uzdizao do nebesa. Uvek je bio iznad oblaka, veličanstven u svojoj netaknutoj divljini. Ni vuka, ni čoveka, da sa božje visine pogleda našu Bosnu. Da je pripremi za sutra. Da joj da neki znak. Tu malu, predivnu zemlju izdao je onaj u čijem naručju je rasla.
Ne ruši gnezdo ptiću bez krila. Dalek je, strašan je svet ispod neba. Ništa mu slađe od rodne kuće i ništa bez majčine kore hleba. Moji su sokoli davno uzleteli. Gnezdo im spaljeno, gde bi se vratili?
Miriše januar na hladne noći, koje sam probdeo mislivši na svoj prag. Da l’ ga je vetar razneo? Da l’ mi je majka još uvek živa, ili me gleda sada sa neba? Tako mi fali miris zavičaja i njenog vrućeg parčeta hleba.
Suzana Trifunović