Tiskao sam se ispred zgrade muzeja, probijajući se kroz lavinu znatiželjnih ljudi i gladnih novinara koji su jurili da se pre svih dokopaju parčeta ove naizgled sočne priče. Naslovi su bili bombastični, sačinjeni od kojekakvih izmišljotina o događaju, usled nedostatka pravih informacija o dvostrukom ubistvu koje se prethodne noći dogodilo u muzeju. Svi oni sada su pokušavali da se domognu istine, kako bi već postojeće laži učinili bar malo šarenijim.
Laktao sam se sa gomilom u nameri da se domognem stepeništa u čijem su podnožju stajali naoružani policajci, sprečavajući rulju da upadne u muzej.
Kada sam došao do barikade sačinjene od uniformisanih službenika, jedan stariji policajac mi uputi ljutiti pogled:
– Nazad! – prodrao mi se u lice, pljujući sitnim kapima pljuvačke po meni.
Podigao sam ruku u želji da ga umirim, dok sam drugom pokazao novinarsku legitimaciju:
– Gospodin Baskić me očekuje.
Policajac začkilji, mukom pokušavajući da razazna slova na plastificiranoj kartici. Odmahnuo je glavom kada mu to nije pošlo za rukom:
– Direktor Vas čeka u kancelariji – pokazao je nervozno palcem na visoku zgradu iza.
Klimnuo sam glavom u znak zahvalnosti i sitnim koracima se uputio ka ulazu u muzej.
Direktor i vlasnik muzeja, Jovan Baskić, dočekao me je raširenih ruku:
– Dobro došli, mladiću – srdačno mi je stisnuo ruku i dao mi znak da sednem. – Ena mi je pričala lepe stvari o Vama – nasuo je piće u kristalnu čašu i ponudio mi. Učtivo sam odbio. – Vi znate da je Enina preporuka jedini razlog zbog koga ste sada ovde.
Klimnuo sam glavom lomeći ruke ispod kancelarijskog stola. Žarko sam želeo ovu priču.
Otpio je gutljaj burbona, pa pokazao prstom ka vratima. Pogled mu se mrštio:
– Ona gomila lešinara koja urla pred zgradom neće dobiti nijednu informaciju od mene. Pomerio je prst nekoliko centimetara udesno zaustavivši ga ispred moje glave:
– Ti ćeš biti taj koji će napisati priču.
Ne skrećući pogled sa mene, pružio mi je papir koji je napipao u fioci:
– Napisaćeš ovo u svojim novinama.
Prešao sam pogledom ovlaš preko teksta. Pisalo je o ubistvu koje se dogodilo prethodne noći.
– Uz dužno poštovanje, ovo neće ići. Ne mogu tek tako napisati vest o nečemu o čemu ni sam nemam dovoljno informacija.
Direktor glasno zagrokta:
– Taj papir sadrži sve potrebne informacije. Sve što te zanima je unutra.
U njegovom smehu sam prozreo podsmeh. Verovatno se podsmevao svima koji ne igraju onako kako on svira. Ja sam bio jedan od njih. Odmahnuo sam glavom:
– Ne razumete. Sve što budem napisao i objavio mora biti utemeljeno na informacijama do kojih sam došao sam – uporno sam ga odbijao.
Direktorovo čelo se nabora. Nije mu se svidelo u kom pravcu ide ovaj razgovor. Shvatio je da mu ne verujem.
– Hoćeš reći da ti poturam lažne informacije? – dreknuo je, naoštrivši veđe.
– Taman posla – uspeo sam da zadržim smiren ton, iako sam kipteo iznutra. – Samo više preferiram da sam saznam nešto.
Skinuo je naočare i protrljao oči:
– Reci, šta želiš?
– Želim da provedem noć u muzeju.
Na ovaj moj predlog njegovo naborano lice preblede:
– Ne dolazi u obzir! Ne želim i tebe da nosim na duši! – snizio je ton – Znaš… noću se u muzeju dešavaju čudne stvari.
Nisam poverovao u tu lovačku priču.
– Dobro. Ako ne želite saradnju, onda zbogom – krenuo sam ka vratima.
– Stani! – prodrao se. Očekivao sam ovakav sled događaja. – Samo jednu noć – procedio je kroz zube, naglasivši poslednje reči.
– Dogovoreno – zadovoljno sam se osmehnuo, leđima okrenut prema njemu.
Izašao sam bez pozdrava.
Te hladne majske noći sedeo sam zgrčen u stolici iza pulta portirnice. Pod od kestenjastog mermera raznih šara nije davao prevlast toploti. Cela zgrada ledila se do najsitnijeg atoma. Bilo mi je drago što ću ovde provesti samo jednu noć.
Prelistavao sam poverljive dokumente koje mi je u najvećoj tajnosti obezbedio pouzdani izvor iz policijske stanice. Naprezao sam oči u pokušaju da razaznam reči. Svetlo je bilo prigušeno i teško. Kreten od direktora zabranio mi je da palim glavno svetlo. Verovatno je očekivao da tragam za pričom po mraku.
Kada su mi se oči navikle na osamdesetoprocentni mrak, uspeo sam da saznam šta se zbilo u jednoj od prethodnih noći. Zaključak kratke i, po mom mišljenju, nedovoljno opsežne policijske istrage bio je taj da je Predrag, čuvar muzeja, ubio ćerku, a zatim izvršio samoubistvo.
„Glupost”, pomislih. „Predrag nikada ne bi digao ruku ni na koga, a kamoli na sebe i na svoje dete. Ovde nešto nije u redu.”
Iznenadni metalni zvuk odzvonio je praznim holom. Trgnuo sam se kada mi se učinilo da se lutke miču. Vibracija ih je ponovo uzdrmala. Noću su bile jezivije nego po danu.
Sada sam bio jedini čuvar muzeja. Želeo sam da istražim odakle dopire taj zvuk.
Krenuo sam ka zapadnom delu zgrade, grejući promrzle ruke toplim dahom. Osećao sam prijatnost kada mi je oblak tople pare zapeckao utrnule prste. Uperio sam veliku baterijsku lampu ka lutkama. Sve su stajale netaknute. Zagledao sam ih pažljivije. „Napravljene su od kvalitetnog materijala”, zaključio sam. Imao sam osećaj da će progovoriti svaka od njih, ili da će možda zapevati u horu.
Jedna mi je posebno privukla pažnju. Bila je to lutka žene ne starije od trideset godina. Duga plava kosa u talasima okruživala je anđeosko lice, padajući preko ramena. Smaragdne oči gledale su me punim sjajem. Nije izgledala kao da je napravljena od voska.
Opčinjen ovim remek-delom, dotakao sam joj kožu i odmah iznenađeno ustuknuo. Bila je prava. Palo mi je na pamet da mi se možda samo učinilo, pa sam je opipao ponovo. Nisam pogrešio ni prvog puta. Bila je to prava koža. „Verovatno koža neke životinje, navučena preko lutke od voska”, pokušao sam da mislim racionalno dok mi je crv sumnje govorio da ovde nešto nije kako treba.
Pogled mi se automatski fiksirao za oči. Pitao sam se od čega su one napravljene. „Od stakla, najverovatnije”, pomislio sam i krenuo prstima prema njima. Na sam dodir staklića jagodice skliznuše sa oka, а i iz njega ispade sočivo, tresnuvši o pod. Podigao sam pogled ka lutki. Plavokosa devojka zelenih očiju sada je zurila u mene zenicama belim kao sneg. Lice anđela sada je izgledalo demonski. Razrogačio sam oči. Trnci mi prostrujaše telom. „Ova devojka je nekad bila živa”, proletelo mi je kroz glavu. Osvrnuo sam se oko sebe, posmatrajući ostale lutke. Imao sam osećaj da me posmatraju. Bilo mi je veoma neprijatno.
Obišao sam ih sve s namerom da preispitam svoje sumnje. Nažalost, bio sam u pravu – sve su nosile sočiva. Nerado sam zaključio da se nalazim na groblju na kome leševi stoje i zure u mene jezivim pogledima.
U mrtvoj tišini učinilo mi se da čujem coktanje zuba. U prvi mah sam pomislio da haluciniram, da se mozak poigrava mnome. Načuljio sam uši i ponovo oslušnuo. Nije mi se pričinjavalo.
Na drugom kraju prostorije mutna svetlost zidne lampe osvetljavala je mršavu senku veličine čoveka sakrivenu pored ulaza. Čučala je pogleda fiksiranog u mene i proizvodila nesnosan zvuk zubima.
Nisam dozvolio strahu da me savlada. Uperio sam lampu ka njoj. Kada je snop svetlosti dotakao senkinu kožu, ona zareža i nestade iza zida. „Nisam sam. Ovde ima još ljudi”, zaključio sam. „Neko se krije ovde. Ali od koga?”, postavio sam pitanje za čijim sam odgovorom jako žudeo. Promrzlim rukama napipao sam telefon u džepu, ne skrećući pogled s mesta gde sam ugledao senku. Hteo sam da saznam više o tome ko je sa mnom u muzeju. Začudilo me je obaveštenje na ekranu:
– Nema signala?! Kako je to moguće?
Netrpeljivi metalni zvuk opet se razleže holom, sada jače nego prošlog puta. Ličio mi je na nekakav signal, ili poziv. Pokušao sam da lociram njegov izvor. Činilo mi se da dolazi iz pravca u kom je umakla senka.
Laganim korakom uputio sam se tamo, nijednog trena ne spuštajući lampu. Oslonio sam se na zid tik ispod zidne lampe. Osvetlio sam preda se. Jaka svetlost iscrtala je u mraku dugačak hodnik sa stepenicama na kraju. Uputio sam se prema njima, osvrćući se oko sebe svake sekunde. Mislio sam da će mi se svakog trenutka nešto prikrasti iza leđa.
Pre nego što sam krenuo ka prvom spratu, krajičkom oka uočio sam mrlju na najnižoj stepenici. Sveža krv zablistala je pod zlatnom svetlošću lampe. Kleknuo sam i bolje osmotrio bordu tečnost. Tankim slovima pisalo je ,,Pomozi mi”. Osetio sam kako mi se blaga jeza penje uz kičmeni stub. Nisam voleo krv. „Ovo svakako nije dobar znak.”
Podigao sam glavu prateći krv. Svaki sledeći stepenik bio je označen crvenim kapljicama. Neko je krvario.
Krenuo sam da se penjem držeći se čvrsto za gelender rukama koje su se znojile od uzbuđenja. Nisam imao predstavu šta ću tamo zateći. Znao sam samo da mi se neće svideti. Osećao sam to.
Pratio sam tragove sve do jedne omanje prostorije smeštene u zabačenom kraju muzeja. Prašina i memljivi smrad nagovestili su mi da tu odavno niko ne zalazi. Ali u teškom vazduhu je bilo još nečeg – nečeg trulog i odvratnog.
Ušao sam u prostoriju kad me je zapahnuo nepodnošljivi vonj. Prekrio sam rukom usta i nos, sprečavajući nagon za povraćanjem. Osvetlio sam ugao sobe i nagnuo glavu u stranu posmatrajući prizor. U ćošku nasuprot ulazu čučala je ista ona senka koju sam video maločas. Okrenuta prema zidu, halapljivo je jela nešto. Učinilo mi se kao da glođe kosku. Bila je bolesno mršava i izgladnela. Kosti su joj bile slepljene za kožu, a kičmeni stub se ocrtavao na leđima. Udovi su bili tanki poput kineskih štapića. Prizor je bio jeziv.
Okrenula se ka meni, uznemirena svetlošću lampe. Bila je odevena u prljave rite krem boje. Zastao sam i pažljivije osmotrio čudnu devojku. Razbarušena crna kosa padala joj je preko očiju u kojima se kroz pramenove mogao pročitati neopisiv strah. Ispod malog nosa bile su smeštene modre usne musave od mesa. Bila je to ljuštura nekada lepe i normalne devojke. „Ko je ovo?”, upitao sam sebe u mislima.
Iako je na prvi pogled izgledala divlje, bilo mi je žao nje. Činilo se kao da je zarobljena ovde, napuštena od roditelja i udaljena od sveta.
– Ko si ti? – upitao sam zbunjeno, smirenim tonom. Nisam želeo da je još više uplašim. – Šta radiš ovde?
Devojka se privila uz ugao zida. Podigao sam ruke i pokazao joj prazne šake:
– Ne brini, neću te povrediti.
Stajala je trenutak-dva, pa oprezno napravila korak prema meni. Počela je da mumla pokazujući prstom ka otvorenim ustima. Rukom sam prekrio usta od zaprepašćenja. Devojčin jezik bio je odsečen.
– Šta?! – povikao sam – Šta se ovde dešava? Ko ti je to uradio?
Bacila je oglođanu kosku i dotrčala do mene. Zgrabila me je za ruku i povukla u pravcu izlaza mumlajući.
– Šta to radiš? – upitao sam nepoverljivo.
Rukom mi je pokazala da pođem za njom. Verovatno sam joj izgledao kao neko od poverenja.
– Gde me to vodiš? – nastavljao sam s pitanjima iako sam znao da mi ne može odgovoriti. Želeo sam da dobijem neke odgovore i to što pre.
Ponovo me je dozvala mahnuvši rukom, a onda potrčala niz hodnik. Pratio sam je u stopu, ostavljajući haotične misli po strani.
Vratili smo se u prostoriju gde sam je prvi put ugledao. Prišla je onoj lepoj plavokosoj lutki i počela da čeprka po njenoj kosi tražeći nešto. Gledao sam je zbunjeno, ne postavljajući dodatna pitanja. Kada je našla to što je tražila, glasno se nasmejala i ponovo mi rukom pokazala da je pratim.
Ponovo smo otišli u onu prašnjavu prostoriju. Zid pored koga je malopre čučala pomerio se, otkrivajući masivna gvozdena vrata.
Pritrčala je dovratku i podigla mali metalni poklopac, ispod koga se nalazila tastatura sa brojevima. Precizno je ukucala šifru tankim prstima. Vrata zapištaše kratko i mehanizam se otvori. Pitao sam se šta se nalazi iza njih. „Očigledno nešto želi da mi pokaže.”
Udaljila se od vrata i dala mi znak da uđem. Stajao sam zbunjen, dvoumeći se. U devojčicinom pogledu video sam tračak nade i poziv u pomoć. Na kraju nisam mogao da je odbijem.
Povukao sam masivna vrata ka sebi, pustivši najodvratnije mirise da izađu na slobodu. Zavukao sam nos ispod majice i provukao se kroz ulaz.
Srce mi se skamenilo od prizora. Sa tavanice misteriozne sobe visila su mršava, beživotna tela nepoznatih devojaka. Bile su obešene na metalne kuke kao da su izložene u mesari. Bilo je tu mnoštvo mladih, sasušenih tela. Prizor je bio morbidan. Kasno sam stavio ruku preko usta. Gorko sam povratio po podu. Osećao sam kao da želudac sam sebe vari, nadražen stresom koji je potresao telo. Obrisao sam usta maramicom i oprezno krenuo u obilazak.
Posmatrao sam ženske leševe bledog pogleda kako lebde u vazduhu. Činilo mi se da su sve ove devojke pomrle od gladi. Njihov pogled me je podsećao na pogled figura iz glavnog hola.
– Gospode! – otelo mi se. – Šta je ovo? Kakva je ovo fabrika? – upitao sam naglas.
Osećao sam veliku neprijatnost kada sam sklopio kockice u glavi. „Voštane figure sa stvarnom kožom i očima – to su leševi punjeni voskom!”
Uhvatio sam devojku za poderani rukav i počeo da je vučem ka izlazu:
– Ne bismo smeli biti ovde. Moramo otići što pre!
– Ne idete vi nigde – umešao se duboki, poznati glas. Kod dovratka je stajao direktor sa pištoljem u ruci, blokirajući naš put za beg.
– Ti?! – povikao sam zgroženo. – Od početka si mi bio sumnjiv. Šta je ovo? – pokazao sam rukom na leševe.
Nasmejao se gordo:
– Biznis, dečače, biznis.
– Platićeš za ovo! – bes mi je ključao ispod kože.
– Jesi li siguran? – zamahao je pištoljem. – Očigledno si glup kao i Predrag.
Sledio sam se kada sam shvatio šta se zapravo dogodilo sa Predragom i njegovom ćerkom.
– Monstrume! – procedio sam kroz zube.
Slegao je ramenima:
– Morao sam. Gurali su noseve tamo gde im nije mesto.
Okrenuo se ka devojci:
– Da mi je samo znati kako si ti uspela da pobegneš.
Iskoristio sam trenutak njegove nepažnje i skočio na njega kada je spustio gard. Obojica smo tresnuli na pod. Pištolj opali uvis i obori jedan leš koji pade preko nas.
Rvali smo se na hladnom mermeru sve dok me nije savladao. Okretao je cev pištolja prema meni, dok sam ga stezao u ruci. Drhtao sam pokušavajući da se oduprem. Bio je jači od mene. Kada se cev već usmerila ka mom čelu, direktor popusti stisak i zagrcnu se. Povratio je krv po meni kada mu je devojka kukom probola vrat. Koprcao se kao riba na suvom, daveći se u sopstvenoj krvi. Nakon što je ostao bez vitalne tečnosti, utihnuše i zadnji refleski. Beživotno telo direktora muzeja tupo tresnu o pod pokraj mene.
Devojka mi je pomogla da ustanem sa poda i privila me u čvrst zagrljaj. Stajao sam zbunjen i pomalo dezorijentisan. Pogled mi je bio bled poput onog kod voštanih figura. Moj mozak je sporo obrađivao informacije. Bio sam zatečen sledom događaja.
Promumlala je zahvalno. Ovog puta sam razumeo njene teško izgovorene reči: ,,Spaseni smo.”
Po povratku kući napisao sam članak o strahoti koja se krila iza hladnih zidina pompeznog muzeja voštanih figura, o kome je javnost mesecima kasnije nepresatno brujala. Devojka po imenu Irena jedina je preživela njegov užas. Ostale žrtve identifikovane su, a potom sahranjene na novom gradskom groblju koje nosi naziv ,,Groblje voštanih figura”. Neretko i danas tamo zalazim sa Irenom, gde palimo sveće za pokoj duša svih devojaka koje je neko želeo da izloži kao eksponate u, do tada, velelepnom muzeju voštanih figura.
Aleksa Kostadinović