S imenom sovjetskog astrofizičara Nikolaja Andrejeviča Kozirjeva prvi put se Bil susreo kao dječak od osam godina, kada je planetu obletjela vijest da je otkrio vulkansku aktivnost na, kako se do tada smatralo, geološki mrtvom zemljinom pratitelju; dapače snimio je i spektrogram izbacivanja lave temperature oko 2000C. Mada je studirao fiziku, a interesirale su ga specijalno astrofizika i kozmologija, ne sjeća se da je pretjerano obraćao pažnju na tog priznatog znanstvenika, jednako zanimljivih otkrića, kao i njegove impresivne biografije. Međutim, slučajno je, onako iz dosade pretražujući internet, naišao na tekst – prilično pseudonaučno intoniran – o njegovoj teoriji vremena.
Što je vrijeme, teško da itko zna. Moguće je samo sinonim za promjenu – kad brže teče, promjene se zbivaju brže, kad sporije prolazi, promjene se dešavaju sporije. Čovjek je uvidio da se svijet mijenja i zapazio je niz promjena koje se međusobno razlikuju. Neke su se ponavljale, druge – poput individualnog života – ne. Uspoređujući različite promjene, primjetio je kako ima takvih promjena, da se u kontekstu jedne, u pravilnom razmaku ponavljaju neke druge. Recimo, ponavljanje sunčeve putanje pratilo je oko 12 ponavljanja mjesečeve. I to uvijek iznova, čime je stekao utisak da se radi o odnosu dvaju pravilnih gibanja, s obzirom na to da je brojčani odnos jedne cjelovite sunčeve i jedne cjelovite mjesečeve promjene ostajao nepromjenljiv. Primjerice, s odnosom cjelovite sunčeve promjene i listanja stabla ili dolaska lastavica nije bilo tako – uslijed raznoraznih, uglavnom meteoroloških razloga, drvo je pupalo čas prije a čas kasnije, a isto tako je bilo s dolaskom lastavica. Dakle, sem pravilnih promjena, zbivale su se i one nepravilne (recimo, umiranje ljudi oko njega nikako nije moglo biti sinhronizirano s prividnim sunčevim obilaskom oko Zemlje; nije bilo predvidivo). Stoga bismo mogli reći, vrijeme je relativna promjena, jedna u odnosu na drugu, odnosno sve one u odnosu na jednu, koja je definirana kao standardna promjena s kojom ćemo sve ostale porediti − vremenska jedinica. Shvatimo li vrijeme na taj način, slijedi da je ono uvedeno kao fiktivna fizikalna veličina (jedinica). Prvo u formulu za jednoliko gibanje s=v∙t, a potom se kao takva proširila na cijelu fiziku. Zašto to smijemo tvrditi? Naime, jedna od najčešćih svakodnevnih promjena koje čovjek zapaža je promjena položaja tjelesa, dakle gibanje, a ono je uvijek praćeno nekim prevaljenim putem. Put je rezultat promjene koja se zove gibanje, a spomenuta formula samo prevaljeni put povezuje s nekom standardnom promjenom koju zovemo vrijeme. Primjerice, rotacijom Zemlje koju smo onda čisto matematički (shvativši da je pravilna) podijelili na manje, u osnovi fiktivne pravilne promjene: sate, minute, sekunde i još manje. Dakako, kasnije se pokazalo da postoje tako brze i pravilne promjene, da našu fiktivnu možemo korespondirati s nekim realnim zbivanjem/zbivanjima u prirodi. Što mi u stvari mislimo kažemo li da film traje 2 sata? Naprosto uspoređujemo jednu promjenu (trajanje filma) sa jednom od naših fiktivnih jedinica (sat) i kažemo da su se tijekom cjelovite realne promjene desile dvije fiktivne promjene (sata) – sasvim neovisno od toga što prvotno fiktivnu definiciju sata danas možemo identificirati i sa stvarnim promjenama (recimo, hodom kazaljki na satu).
S obzirom na to da smo standardnu promjenu s kojom ćemo uspoređivati sve mijene u prirodi izabrali na proizvoljni način, jer je odabir mogao biti i drukčiji, a kako je u osnovi odabira bio prevaljeni put (do pojave teorije polja i sličnih stvari), što mi ustvari tvrdimo jedinicom zvanom jedna sekunda? Tvrdimo naprosto da u 1s neka fiksna točka površine Zemlje prevali 86400. dio puta koji bi prevalila tijekom cjelovite rotacije. U stvari jedan, kraći put uspoređujemo s drugim, duljim putem! Vrijeme kao takvo nije ništa drugo negoli put, što je lijepo vidljivo u relativističkom sistemu jedinica, kada se relacija s=c∙t (c – brzina svjetlosti) naprosto piše s=t, na prirodan način uzimajući fundamentalnu promjenu (kretanje svjetlosti u vakuumu) kao referentnu (stavljajući c=1), s kojom ćemo uspoređivati sve druge promjene. Dakle, vrijeme kao zasebna fizikalna veličina ne postoji, jer se ona svodi naprosto na usporedbu prevaljenog puta sa nekim standardnim prevaljenim putem (brzinom svjetlosti). Einstein je svojim radovima uobličio zakone koji egzaktno predočuju sve moguće transformacije vremena, kako u jednoliko gibajućim tako i u ubrzanim sustavima, ali i dalje ostaje misterij – što je vrijeme zapravo? Kao i zašto je strijela vremena uperena kako jeste, od prošlosti prema budućnosti? Na poslijednje pitanje postoje odgovori, povezujući njegov smjer sa entropijom, širenjem svemira i slično, ali odgovor na prvo pitanje još je uvijek tajnovit. Što vrijeme zaista predstavlja?
O tom problemu razmišljao je Bil desetljećima, nikako se ne mireći s tvrdnjom da vrijeme nije fizikalni realitet, dok ga konačno nije uobličio u teoriju koja je ponovno upriličila susret s Kozirjevom i njegovim – barem u osnovi, ako već ne i u detaljima – sličnim odgovorom, publiciranim iste godine kao opažanja u mjesečevom krateru, no, jasno da malac od jedva osam godina to nije mogao znati. Kako je teoriju sovjetskog naučnika znanost odbacila, mada se povremeno u pseudonaučnim krugovima ona poteže zarad objašnjenja nama još neshvatlivih pojava (no, jednako tako se mnogi pozivaju na Stueckelberg-Feynmanovu pretpostavku da je pozitron u stvari elektron koji nam dolazi iz budućnosti, pri čemu ta pretpostavka sasvim dobro funkcionira u znanstvenim krugovima, ili Wheelerovu ideju da svi elektroni svemira u stvari predstavljaju jedan jedini elektron koji se naizmjence giba u prošlost i u budućnost), zadržat ćemo se na Bilovim razmatranjima, dajući mu jednaku šansu da ispadne pametan ili glup poput spomenutih velikana fizike; on, moguće iz manjka znanja, a potonji rad njegova viška. Kako ove baš nitko ne naziva idiotima, nema razloga da se takav epitet pridjeli i našem – ne samo u znanstvenim krugovima – sasvim nepoznatom amateru. Njegov rad, zapleten negdje u paučine mreže svih mreža, sadrži i formule, ali zbog živaca i laicizma većine čitatelja nastojat ćemo ih izbjeći. Kad je došlo do ponovnog susreta Bila s već odavno pokojnim Kozirjevom, prvi se sasvim prenerazio. Njegova ideja pokazala se ne baš originalnom (teško je nešto novo smisliti među sedam-osam milijardi živućih, da ne računamo i pokojne Zemljane), ali ima isto ishodište – ne glede na razlike koje proizlaze njenom razradom sa strane amatera i školovanog profesionalca. Oba polaze od pretpostavke kako je suština vremena da je ono – energija! Kozirjev taj novi oblik vremena naziva protokom vremena i ono mu predstavlja beskonačni rezervoar energije koji čak održava procese u zvijezdama, dok je Bil to povezao s takozvanom tamnom energijom, još nepoznatom u doba ruskog naučnika. Dakle, jednom rječju, za njega je tamna energija – energija vremena, odgovorna za ubrzano širenje svemira. Kako smo vrijeme shvatili kao sinonim za promjenu, to bi energija vremena naprosto bila energija svih mijena u svemiru. On definira novu fizikalnu veličinu, gustoću vremena, koja u osnovi označava broj promjena po jedinici volumena, točnije proporcionalna je s tim brojem. Rastom starosti svemira, gustoća vremena se smanjuje, što znači da se sve manje promjena zbiva u jedinici volumena vasione; logična posljedica u odnosu na njene rane dane i burne procese koji su se odvijali nakon njenog formiranja. To je i čisto matematički jasno, s obzirom na to da vrijeme teče linearno, a volumen svemira je proporcionalan njegovoj trećoj potenciji, dakle povećava se mnogo brže. Gdjegod definiramo neku gustoću, možemo definirati i tlak − što Bil čini po ugledu na tlak idealnog plina, te je tlak vremena proporcionalan njegovoj gustoći – a potom i silu, akceleraciju, te rad koji tlak vremena (tj. tamna energija) vrši pri širenju svemira. Daljnjim razmatranjem dolazi do zaključka kako je tlak vremena proporcionalan gustoći svemira, što mu na jednostavan način potvrđuje pretpostavku o jedinstvu prostora, vremena i materije − kad bi gustoća svemira bila nula, toliki bi bio i tlak vremena, a tome asimptotski teži porastom starosti vasione, dok je na samom početku vremena – u singularitetu – bio beskonačno velik. U prošlosti, kad je cijeli sadržaj vasione bio u manjem obimu, bijaše veća gustoća svemira, a tako i gustoća vremena. Naime, u jedinici volumena se zbivalo više promjena negoli danas ili će se zbivati u budućnosti, s obzirom na to da bijaše više interakcija između više kvanata raznoraznih vrsta koje su zaposjedale jedinicu volumena.
Nisam siguran da ste iz ovog krajnje reduciranog prikaza, bez prikazane logike Bilova razmišljanja i formula koje je koristio, išta više razumjeli od mene, no sad dolazimo do onoga što je zagnanog amatera ponajviše zanimalo. Mogućnosti vremenskog putovanja! Neupitnim nam izgleda (s obzirom na ograničenost iskustava u različitim fizikalnim situacijama to i ne mora biti istina) neraskidiva povezanost vremena i objekata svemira (i subjekt je u široj perspektivi tek objekt). To naprosto znači, da su svojstva tijela (barem makroskopskih) u danom trenutku neraskidivo vezana uz trenutak. Kad bi fizikalno i bilo ostvarivo putovanje u prošlost, putnik bi − sem ako nije u kapsuli izoliranoj od globalnog vremenskog tijeka okoline (što nitko ne zna kako bi se postiglo) postajao sve mlađi, a dostizanjem trenutka koji ga je donio na svijet prestao bi postojati. Pitanja kako bi vremenski stroj stvoren danas mogao postojati jučer ni ne dotičemo se. Put u budućnost bio bi savim iluzoran, sem ako smatramo da negdje postoji njen deterministički zapis, pa onda i onaj o budućem životu samog putnika! Vrijeme i evoluciju skoro bismo mogli smatrati sinonimima; pojmovi vremena i promjene neizbrisivo i neraskidivo su združeni. Osnovni fizikalni zakoni su reverzibilni u odnosu na varijablu vremena (što znači da se mogu koristiti za predviđanja kako budućeg, tako i prošlog vladanja nekog sistema), međutim je praktično preferiran samo jedan smjer vremenskog tijeka. Razbijena čaša se neće sponatno sastaviti, što je posljedično ekvivalentno očekivanju da možete otputovati u prošlost i spriječiti njeno razbijanje. Zašto ne zapažamo takvu pojavu objašnjava nauka, iako u mikroskopskoj domeni postoji mogućnost promjene smjera proticanja vremena. Kaže se da vrijeme postoji i na mikro nivou, ali smjer vremena samo na makro nivou, što je povezano s prijelazima sistema iz manje vjerojatnih u vjerojatnija stanja.
Dakle, bez obzira na kojekakve naučnofantastične obrade vremenskog putovanja, pa čak i znanstvene spekulacije, navodno logički besprijekorne, ali praksom nedokazane, unatoč imaginarnih vremena, zatvorenih vremenskih petlji i teorijama relativnosti, takva je opcija po Bilu naprosto bila nemoguća! Bijaše uvjeren kako cijela povijest prirode govori u prilog nemogućnosti takvog putešestvija (da ne navodim bezbrojne paradokse tog čina i njihovo moguće znanstveno zaobilaženje), tijekom kojega bi još putnik utjecao na promjenu povijesti, a ona – suprotno zakonu akcije i reakcije – to ne bi činila s njim. Doduše, mada je svemir u cjelini oblik globalnog vremenskog stroja koji nas nosi u budućnost koju, usput budi rečeno, sami oblikujemo – ali samo aktualnim djelovanjima u sadašnjosti, ipak i mimo toga postoji realna mogućnost putovanja u budućnost, oblikovanju koje putnik nikako nije mogao doprinjeti. To omogućuje upravo teorija relativnosti, temeljem predviđanja (dokazanih!) o različitom tijeku vremena za uzajamno se gibajuće opažače. Astronaut koji je brzinom usporedivom sa svjetlosnom putovao do neke zvijezde, vrativši se na Zemlju zateći će je (primjerice) tisuću godina stariju no kad ju je napustio, dok je on ostario svega par godina! Eto, vidio je budućnost, formiranju koje nije ama baš ništa doprinjeo, propustivši učešće u aktivnostima života koje su je iznjedrile. I sad je Bil imao teoriju koja jednostavno objašnjava nemogućnost putovanja u prošlost i budućnost, te povratka putnika u nepromjenjivu sadašnjost, nakon što se nagledao prošlih i budućih zbivanja.
Kao što rekosmo, prema Bilovoj teoriji tlak vremena proporcionalan je gustoći vremena, odnosno gustoći svemira. Nešto slišno hidrostatskom tlaku, koji čovjek bez ronilačkih oprema raznoraznih vrsta osjeća pokuša li zaroniti u velike dubine. Želimo li, primjerice, uroniti do dna dubokog jezera tome se opire hidrostatski tlak vode proporcionalno rastući s dubinom. Mogućem povratku u prošlost, protivi se porast tlaka vremena odnosno, preneseno u termine događaja, sve veći broj događaja koji se zbiva u jedinici volumena. Čak je Bil uspio svojim formulama izračunati, primjerice, kako, uz pretpostavljenu današnju starost svemira (13.7∙109 godina), pri povratku u prošlost za 6.85∙108 godina, relativni porast tlaka vremena iznosi 10%. Uobičajena predstava vremenske inverzije (promjena predznaka vremena, t→-t) sastoji se kod jednostavnih fizikalnih sustava u pretpostavci da bi tijelo moralo ponoviti učinjeno gibanje u suprotnom smjeru, dok se u složenih sistema smatra – opet primjerice – da bismo svoj život morali proživjeti unatrag, od starosti prema našoj mladosti. Kako je čovjek kao aktualno, sadašnje biće, formiran bezbrojnim nizom utjecaja, bezbrojnih događaja kojima je prilikom odrastanja bio izložen, povratku u njegovu mladost slijedila bi krajnje nevjerojatna pretpostavka da bi se svi ti događaji (kojih je to više što više tonemo u prošlost) morali ponoviti na sasvim isti način, ali u obrnutom slijedu (na elementarnoj razini to su sve moguće interakcije elementarnih čestica i vibracije polja – ne samo u našoj okolini, već u cijelom svemiru)! Dakle, cijeli bi svemir trebalo vratiti u stanje u kojem se nalazio u onoj prošlosti koju bismo željeli posjetiti – od njegovih dimenzija, sve do (nepovratnog) rasporeda njegovih i najminimalnijih dijelova! Ne samo da se tome protivi rastući tlak vremena, već i vjerojatnosna razmatranja daju isti zaključak. Putovanje u prošlost je praktički nemoguće, naročito u onu jako daleku kad je tlak vremena još veći. Tome donekle ne proturječi inverzija vremena, kao njegovih fluktuacija na submikroskopskom nivou, moguće čak ne i mogućnost putovanja u bližu prošlost, koja bi se (zbog spomenutih nemogućnosti identičnog ponavljanja događaja u suprotnom smjeru) vrlo razlikovala od proživljene. Međutim, upravo fluktuacije – nasumične, bezuzročne, slučajne pojave – čak i uz pretpostavku potpune inverzije pojava − zamjenom t→-t protivile bi se ostvarenju podjednakih uvjeta koji su formirali onu budućnost iz koje bismo se uputili na to putovanje. Radilo bi se o drukčijem čovjeku i drukčijem svijetu, negoli da je nastavio prije no ga je odlučio ponovno posjetiti, vratiti se unatrag. Kamo, kad povratka nema? To je holistički pristup problemu, koji eliminira čak i kojekakve prečice za ostvarenje nauma povratka u prošlost, s obzirom na to da bi interakcija takvog događaja – našeg povratka, s ostatkom svemira (prvenstveno s najbližom okolinom) poremetila cijelo njegovo stanje, i to gdje bismo se našli ne bi ni bila ona prošlost u koju smo se naumili vratiti. A potom, niti povratak u sadašnjost (tj. budućnost) iz koje smo krenuli, ne bi bio povratak u ono iz čega smo započeli svoje putešestvije.
No, što je onda s putovanjem u budućnost, upitat će netko. Baš kao i u idealnom plinu, tlak vremena djeluje u svim smjerovima podjednako, pa tako onda i u smjeru budućnosti kao i prošlosti, na isti način sprečavajući naše posjete dalekim potomcima. Reći će netko još zagriženiji, kako cijeloj Bilovoj kupusarskoj teoriji proturječi i tumačenje pozitrona kao elektrona koji se privremeno kreće unatrag u vremenu (dolazi nam iz budućnosti). Ne glede na uspjehe predviđanja spomenute teorije, i Bil se slagao s većinom fizičara da ona ne predstavlja više negoli tek uspješan matematičko-fizikalni trik za konstrukciju modela svijeta kako ga mi zamišljamo. Kao što kvantna mehanika predviđa u mikrosvijetu opaženu pojavu, analogno kojoj bi u makrosvijetu bio nonšalantni prolazak čovjeka kroz metar debeli zid – što nitko nikada nije registrirao (mada izvjesna vjerojatnost toga postoji), a kad bi se zbiljski desilo religije svih fela proglasile bi to čudom nad čudima i dokazom božje intervencije − slično je i s vremenskim putovanjima makroskopskih putnika. Pouka nemogućnosti vremenskog putovanja je, između ostalog, da se ne nadate kako će Kronos ikada moći povratiti (ispljunuti) svoj obrok u prvobitno, nesažvakano stanje. Obrok smo, dakako, mi sami! Pa makar nas kultura ponašanja uči da gostima za stolom poželimo prijatno iliti dobar tek, bezobrazno ćemo ovom nepozvanom svežderu uskratiti tu gestu. Unatoč tome, On će hladno nezainteresirano nastaviti prežvakavati nas, a ne mi njega! Naime, kao što već rekosmo, vrijeme postoji i na mikro nivou, ali smjer vremena samo na makro nivou, što je povezano s prijelazima sistema iz manje vjerojatnih u vjerojatnija stanja. Tijek vremena (energije vremena) možemo smatrati donekle kao njegovu usmjerenu difuziju u budućnost u kojoj ono (vrijeme, energija vremena) na makroskali nedostaje, ali na mikroskali postoji i kaotično gibanje kvanata vremena (energije vremena). Tako poneki od njih fluktuiraju – naizmjence se vraćajući, i prema budućnosti i prema prošlosti, a tako bismo mogli (ukoliko zaista nije tek matematički trik radi jednostavnijih proračuna) shvatiti i pozitrone koji moguće prolaze kroz barijeru tlaka vremena ne toliko velikoj spram bliže prošlosti i budućnosti.
Bliski prijatelji Bilovi, kojima se udostojio izložiti svoja razmatranja, smatrali su ih samo izljevom mašte nerealiziranog amatera (jer, zašto u protivnom znanstveni svijet ne zna za njega?), a onda je jednog dana Bil naprosto, za njih posve neobjašnjivo, nestao. Neki su to protumačili kao očigledni, praktični dokaz nevaljanosti njegove teorije, jer s obzirom na iscrpnu potragu za njim (posebno od strane žene i dvoje djece) u koju je bila uključena i međunarodna policija, nisu mu ušli u trag. Otputovao je u prošlost/budućnost; tvrdili su, tako praktički pobivši vlastita razmatranja. Znali smo, dodali bi, više vjerujući autoritetima naučnika negoli Bilovim jadnim piskaranjima. Objašnjenje je međutim manje fantastično od njegove teorije. Prilikom prijelaza gradilišta, kako bi skratio put kući, naletio je na mafiju koja je upravo ugrađivala jedan leš u temelje zgrade, te ga je ista − preventivne vlastite i političkih pokrovitelja zaštite radi − likvidirala i dodala već spomenutom, učvrstivši dodatno temelje nebodera finansiranog opranim novcem. Tako za njegovu sudbinu neće znati generacije do neke buduće, koja će rušiti već zastarjeli neboder radi promjene prostornog plana, baš kao što mi možemo zalud očekivati prosudbu njegove teorije do reakcije neke relevantne znanstvene veličine. Pitate li me koliko sam uvjeren u priču o Bilovoj sudbini; otprilike kao u točnost njegovih razmatranja, a svakako manje negoli u dokumentiranu Kozirjevu biografiju. Kako bi mnogi od vas uputili kritiku: Kakva ti je to naučna fantastika bez nešto nasilno umrtvljenih likova, dodao sam na kraju i tu skasku koja među malobrojnima kola o junaku (junak je, ili nije?) ovog teksta. Dotle sve rečeno shvatite kao čisti SF, te nemojte tumačiti tekst kao bijednu promociju pseudoznanosti. Eto, potonje nije bila ni Kozirjeva pogrešna teorija, velikog naučnika kojega je slučaj spojio s Bilom, potom ih rastavio na desetljeća, te opet spojio na onom svijetu, koji ne poznaje ni znanost, ni pseudoznanost, ni naučnu fantastiku!
Kratka biografija
Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: Pjesme (za iščezle krijesnice), Odlazak – istu je satirički (elektronski) časopis MaxMinus proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske Ja i njihov rat, izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje s internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u Antologiji ex Yu aforizama. Prevođen na poljski i makedonski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu Samir Tahirović − DIOGEN 2012). U elektronskoj zbirci eseja Lik stvari koje prolaze skupljeno je četrdesetak, od više stotina eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa.
