Prije no sam se, nakon majčine smrti, preselio u prikladniji jednosobni, živio sam s njom i očuhom u trosobnom stanu s ogromnim balkonom. Kuća je bila stara, osim od naše korištena od još jedne obitelji, dok su se u prizemlju izmjenjivali dućani za robu različitih vrsta. To je bio moj rodni dom, u kojega sam se vratio nakon dva propala braka s dvoje krasne djece kao rezultatom. Očuh me nije trpio, dok je majka pružila utočište svom nezaposlenom jedincu. Razmirice s očuhom − proširivši se i na njih dvoje s obzirom na to da ju je optuživao za blagonakloni odnos prema tojniškoristi − prestale su kad je poslije više od pola stoljeća braka napustio svoju ženu, poslije ružnih scena nebitnih za ovo kazivanje, upravo kad smo saznali da je majka smrtno bolesna. Preostalo joj je manje od godinu dana života, a na mene je pala briga za nju jer se očuh prestao javljati.
Na balkonu je mati stvorila svoj cvijetni vrt, održavanje kojega joj bijaše utjeha u njenoj nesreći, a voljela je svako jutro i pod večer hraniti ptičice koje su slijetale na njega. Bijaše tu vrapčića, grlica, gugutki, sjenica, golubova, svraka, vrana, zeba, kosova i tko zna koliko još vrsta, a par puta je sletio i jastreb, opazivši svoj uobičajeni plijen kako hrpimice namiruje glad i žeđ. Majka, za razliku od mene, nije obožavala proleterske ptice poput vrabaca i gugutki; najdraže joj bijahu šarene sjenice sa svojim crnim i plavim kapicama, crnoperi kosovi i golubovi. Ima niz interesantnih doživljaja povezanih s njenom brigom oko te hrpe pernatih stvorenja, poput već spomenutog slijetanja jastreba, ili primjerice, kada se istovremeno okupilo više od trideset gugutki, a sve ih je rastjerala stara i vjerna posjetiteljica našega balkona, naša gugutka, smatrajući kako joj rođaci uzurpiraju posjed. Godinama je sa svojim parom bila vjerni posjetilac majčinih gozbi, dok joj družica nije zaglavila zaletjevši se − zaslijepljena refleksijom − u prozor, te na licu mjesta uginula. Dugo nakon toga ona je i dalje privrženo dolijetala sama, ostajući posmrtno vjerna svojoj nesretnoj partnerici.
Mama je najviše, uz sjenice, voljela hraniti golubove. Toliko su se privikli doručcima i večerama u našem restoranu da su se naselili na tavanu, godinama rađajući potomke koji su podjednako postajali majčini abonenti. Kad bi sletio bijeli golub, majka bi govorila kako to dolazi duh njene pokojne matere da je pozove k sebi. Jednako je smatrala, slušajući noću dugotrajno hukanje mladih sova što su se naselile među granama starog, razgranatog oraha u dvorištu. Jednog dana, nažalost, bez obzira na to je li joj poziv bio upućen ili nije, to se zaista i zbilo i ona se zauvijek pridružila svojoj majčici. Uz sam balkon, sa granama naginjućim nad njega, te smo ih povremeno morali skraćivati, rasla je tisa s koje su ptice vrebale na trenutak svoje gozbe, a sjenice se i hranile njenim bobicama. Golubovi su pak mjerkali s tavanskog prozora ili krova kuće. Prisustvujući svakodnevnoj brizi matere za ova sitna stvorenja, a povremeno i sam skrbeći za njih, na mene je prešla navika da i nakon njenog odlaska, u novom stanu bez balkona, skrbim za golubove i ine letačice koje naiđu. Svakodnevno, dva puta kao i ranije, bacam s prozora stana na tratinu ispod velikog oraha i bora, koji njima pružaju utočište, a meni zaštitu od ljetnih vrućina, po razlomljenu krišku kruha. Već su se privikli na mene, pa kad podignem žaluzine polijeću prema meni očekujući svoj uobičajeni obrok. A kad tu i tamo, među gomilom golubova zapazim nekog sasvim bijelog, prisjetim se majke i pomislim da me se zaželjela, te me zove da joj se pridružim.
Ladislav Babić