Književnica Dragoslava Barzut dobitnica je prestižne nagrade Anđelka Milić za roman Papirne disko kugle, koja joj je dodeljena za feminsitički doprinos kroz umetnost. U inspirativnom književnom razgovoru autorka nas je uputila u tajne svog ovenčanog romana prvenca i time nam omogućila novo čitanje.
Kako se rodila ideja za roman i koliko dugo si radila na njemu?
Nasuprot nekom uvreženom mišljenju da spisateljice imaju neku inspiraciju koja im pada sa neba i onda sednemo i to napišemo, tako nam se javi nešto pa mi odmah tako to zapisujemo – u mom slučaju, to nikada nije tako. Istraživanje za ovaj roman trajalo je 3–4 godine.
Istraživala sam dva segmenta. Uradila sam desetak dubinskih intervjua sa fudbalerkama koje su igrale fudbal 70-ih godina, kada je počela prva ženska liga u Jugoslaviji, a drugi deo se odnosio na iščitavanje novinskih članaka o fudbalu i ženskom sportu, kako bih uopšte ušla u taj stil koji sam želela u ovom romanu da nekako oponašam. Pisala sam intenzivno neka dva meseca, svakog dana, po dvanaest sati i tako je to napisano.
Motiv sam našla u svom ličnom iskustvu. Ovo je jedan roman koji možemo svrstati u pseudoautobiografski, što znači da se spisateljica koja ga piše koristi sopstvenom životnom građom za stvaranje fikcije.
Kakvu simboliku za tebe imaju papirne disko-kugle?
To je simbol vremena koje je prošlo, a koje generacije kojoj ja pripadam pokušavaju da shvate i da urade najbolje sa tim što su nasledile. Papirne disko-kugle su neki simbol sa neke Nove godine 1991. kada je počeo rat i one označavaju prekid jednog detinjstva koje je tek počelo, ali je bilo primorano da se završi tim ratom i svim onim što je na kraju usledilo. Papirne disko-kugle simbolizuju taj neki disko-vajb, ali koji je u suštini od papira i ne da nema diska nego smo se i mi nekako raspali kao i te papirne disko-kugle.
Glavna junakinja romana nam poručuje da je važno imenovati stvari da bismo ih prevazišle, da li ti primenjeješ ovo geslo u svom životu?
Da, evo navešću jedan od primera. Imenovati, izgovoriti reč lezbejka; da bismo opšte mogle da živimo lezbejsku egzistenciju, nekako na početku je bitno glasno izgovoriti, makar sebi u ogledalo: da, ja sam lezbejka. Moramo imenovati nešto, a onda da živimo tu egzistenciju, pa tako nekako ako to same sebi ne izgovorimo, ne možemo da izgovorimo ni roditeljima, ne možemo da izgovorimo na poslu, ne možemo da izgovorimo na ulici, ne možemo da izgovorimo u gomili drugih situacija u kojima je to neophodno da bismo živele normalno. Ta rečenica simbolizuje da je važno imenovati stvari. Generalno, mislim da je jezik jako važan i da jezik prati promene i na ličnom i u društvenom kontekstu i da onim činom kada imenujemo, mi ulazimo u nešto, sve pre toga je potpuno šetanje i hodanje u mraku. Zato je meni imenovanje stvari pravim imenom jako važno.
U čemu se ogleda snaga žene koja ruši limite u patrijarhalnom društvu?
Ako zamislimo jednu devojčicu koja ne želi da se podredi društvenoj normi, na primer igrajući taj fudbal na livadi, ona na neki način vrši hibris, jedan određeni bunt iz koga se posle rađa dekonstrukcija, ali, nekako, čini mi se da je taj otpor jako bitan i apropo ne očekuje se da svako bude u stanju da pruži taj otpor.
Ali u nekim očiglednim slučajevima, poput slučaja glavne protagonistkinje ovog romana, to je ta devojčica koja je želela da igra fudbal na livadi sa dečacima i stvarajući neku novu ženstvenost i nešto drugačije, stvarajući ženu na onim mestima na kojima društvo to nije naviklo, za koje društvo percipira da su muški prostori. Zato je u ovom romanu izabran fudbal kao mesto najveće agresije u našem društvu i kao mesto najvećeg kapitalizma. Ja sam upravo to mesto izabrala da bih ga transformisala u mesto najveće solidarnosti i ljubavi između žena. Koristila sam fudbal kao nešto što je opšte poznato i što se smatra tradicionalno muškim principom i u kome važe muški patrijarhalni principi, upravo, htela sam da kažem: evo, i to mesto može biti čitano kao mesto najveće žesnke ljubavi i mesto najveće ženske solidarnosti.
Roman je zasnovan na autobiografskom momentu i otvara značajno egzistecijalno pitanje: šta posle nasilja?
Roman se završava fantastičnom scenom. Na kraju romana se pojavljujem ja kao Dragoslava Barzut koja pali sudsku belešku, u kojoj su glavna junakinja i još neke junakinje dale izjavu da su bile izložene agresiji i fizičkom nasilju od strane muškaraca zbog toga što su lezbejke. I nakon čitave te borbe kroz institucije, taj roman se završava jednim anarhističkim rešenjem, iako to primarno nije meni blisko, nisam u svom stvarnom životu osoba koja smatra da je anarhizam neko rešenje, uvek sam za to da se sistematski društvo u kojem živimo čini dostojanstvenijim i humanijim, više sam za sistematsku borbu, ali u ovom konkretnom slučaju kada iscrpite sve te sistemke mehanizme, jedini način na koji sam ja mogla da završim ovaj roman je da paleći tu belešku, odjednom eksplodira zgrada suda. Verujemo da je neka Pravda zadovoljena I da na kraju dobro pobedi.
Dobitnica si nagrade Anđelka Milić za roman godine. Koliko tebi kao književnici znači ova nagrada?
Ovo je drugo izdanje romana i srećna sam zbog toga. Nagradu sam dobila za feministički doprinos kroz umetnost. Srećna sam uvek kada dobijem neku nagradu, ali mi nisu nagrade indikator ili merilo vrednosti. I da nisam dobila nagradu, ne bih imala sumnju da sam dala sve od sebe da napišem ovaj roman onako kako mislim da treba. Kroz ovu umetnost želim da poručim da i posle nasilja može ne biti žrtva već nekakako isplivati.
S obzirom na to da se roman bavi osetljivim temama, da li si se susrela sa mehanizmom cenzure tokom rada na ovom romanu?
Ne. Aposlutno ne. Možda sam doživela u nekom mejnstrimu, ali od tog dela javnosti i ne očekujem percepciju, tako da mi nisu horizonti očekivanja probijeni, naprotiv, mislim da je knjiga ostavila pozitivan odjek, tako da nisam doživela nekakav vid cenzure ni tokom samog pisanja ni posle toga.
Da li je u planu novi projekat i kada ga možemo očekivati?
Trenutno se bavim nečim novim i iščitavam dosijee žena koje su se javile sa psihičkim poteškoćama. To je tema koja me zanima. Želim da vidim kako su sve te žene koje nisu imale snage i nisu imale hrabrosti uspele da prežive, ili nisu uspele da prežive. Postoji taj imperativ da moramo biti hrabre da bismo opstale, bile uspešne. Zanima me šta se dešava sa tim ženama koje ne slede taj imperativ i na koji način se ta hrabrost u našem društvu percipira. Bavim se temom hrabrosti kroz likove žena koje nisu želele da se bore na taj način na koji mi mislimo kada kažemo borba, nego su završavale u institucijama za mentalno zdravlje.
Intevju sa Dragoslavom Barzut nastao je u okviru književne večeri „Sa spisateljicama na ti“, drugog dana ArtFemine festivala „Mesto i za tebe“ u organizaciji Centra za devojke.
Intervju radila: Jelena Jocić