Nađa Petrović, scenaristkinja i autorka jednog od najčitanijih romana „Meduze žive zauvek dok ih ne uhvate” nedavno je izjavila da joj je ovo najlepša godina u životu. A kako i ne bi kada je ovaj roman, koji se bavi temom mladih, veoma uspešan i čitan; bio je i u užem izboru za Ninovu nagradu, a Nađini filmovi osvojili su više od 100 nagrada na brojnim festivalima. Film „Miris sveže farbe” doneo joj je značajno priznanje na Sarajevskom festivalu filma. I pored svega toga, uspešnu godinu zaokružuje Nagradom „Grozdana Olujić” za najbolju proznu knjigu objavljenu 2023. godine.
Sa romanopiscem, scenaristkinjom filmova i dramaturškinjom Nađom razgovarali smo nakon jednog uspešnog predstavljanja romana u Svilajncu. Interesovanje za ovo delo bilo je veliko jer je ovakvih romana ‒ romana koji se bave periodom odrastanja od završetka srednje škole pa do polaska na fakultet ‒ veoma malo u našoj književnosti. Nađa se ipak usudila da, spajajući i realnost i fikciju, kroz lik Sare ispriča priču o borbi protiv straha od smrti. Odgovore na važna pitanja o naslovu, tematici, scenarijima i umetnosti Nađa je dala za „Bez limita”.
Zašto ovako neobičan naslov romana i šta on znači?
Naslov je nastao u razgovoru između glavne junakinje Sare i lika Balše. On ispriča Sari činjenicu da neke meduze žive večno, i meni je bila zanimljiva ta rečenica. Meduze žive zauvek, to zauvek je veoma bitno za roman jer je krovna tema romana strah od smrti. Želela sam da tematika nekako bude odmah iz naslova jasna. Takođe, ovo meduze žive zauvek podseća na sladunjavu dečju izjavu. Zatim se pojavljuje drugi deo naslova dok ih ne uhvate, koji zaprlja i preseče sve to. Zapravo je onda to slatko i gorko kao što je i odrastanje.
Koliko je taj period o kome roman govori bitan u životu svakog čoveka, koliko je velika prekretnica za junakinju Saru?
Mislim da je to najveća prekretnica, zato što je tada polet mladosti najjači. Ta najekstremnija osećanja, tuga i zaljubljenost se tada najviše osećaju. Mislim da tada ti odlučuješ koji je tvoj put i kakva ćeš osoba da budeš. Namerno sam smestila junkinju u taj period jer je to sa jedne strane period koji je „najmladalačkiji”, najveći je polet i sreća u tom periodu, ali sa druge strane se njoj dešava jedna trauma koja je smrt. Ona je sada na raskrsnici i pitanje je šta će da uradi sa tim saznanjem, da li će da pobedi strah od smrti ili će čitavog života da živi u melanholiji.
Koliko ti je iskustvo sa Fakulteta dramskih umetnosti i pisanje scenarija pomoglo da preko slike dođeš do teksta za ovaj roman?
Definitivno razmišljam u slikama. Zapravo je ideja za knjigu nastala tako što sam imala sliku jednog ateljea u glavi. To je jedna scena koja je pomalo ključna u romanu, ali bi roman mogao da funkcioniše i bez nje. Osetila sam tu atmosferu i iz te atmosfere potekla je cela priča. Tako da je ta atmosfera zapravo ono što je scenarističko i taj svet koji sam na fakultetu dok sam studirala dramaturgiju i dok sam pisala sve te scenarije… Mislim da sam još tada postavila arenu likova, taj svet u kome mi se kreću likovi, i onda mi je bilo lako nakon toga da u taj svet ubacim Saru i sve ostale junake iz romana, jer zapravo mislim da je to ono što privlači ljude da čitaju dalje, taj svet koji je izgrađen, dok je fabula tu samo da izazove određenu tenziju.
Odrastanje u pokretnim slikama
Pored toga što je napisala roman, Nađa je uspešna scenaristkinja velikog broja filmova („Šerbet”, „Mi smo videli leto”, „Sve kako treba”…), a saznali smo da uspešno sarađuje i sa poznatim srpskim rediteljem Srdanom Golubovićem.
Da li i u pomenutim kratkim filmovima obrađuješ iste teme?
U kratkim filmovima sam nekako shvatila da želim da imam glavne junakinje i da se bavim odrastanjem tih junakinja, tim životom mladih ljudi i da to nije toliko istraženo. Iako više nisam tinejdžerka, osećam da su sve stvari koje su mi se tada desile predodredile ko sam ja danas. Zato mislim da je veoma važno pričati o tom periodu, a i stariji ljudi bi trebalo to da čitaju i ponovo se preispitaju. Priča o odrastanju nije vezana samo za jedan period, jer mi zauvek odrastamo.
Kakva je saradnja između scenariste i reditelja iz tvog ugla?
Sa Srdanom Golubovićem je veliko zadovoljstvo raditi, veoma se lako razumemo. Ovaj posao pisanja proze i romana mi je bilo divno iskustvo jer ja mogu da donesem poslednju odluku kako će to sve izgledati. To ne može u scenarističkom svetu jer reditelj ima poslednju reč. Taj proces je veoma dragocen jer naučiš da radiš sa nekim. Postoji istina u tome da dve glave bolje razmišljaju od jedne. S druge strane, da je postojao neko drugi, reditelj moje knjige, ona ne bi bila moja i možda bi izbacio delove zbog kojih neko čita i uživa u ovom romanu.
Britanski pesnik Luis je rekao: „Jednog dana ćeš biti dovoljno star da opet počneš čitati bajke”, to je suština i romana za mlade. Nađa pokušava da kroz ovaj roman pomogne mladima da se kroz Sarin primer bolje snađu u prelasku iz tinejdžerskog u zrelije doba i pobede strah od smrti, u čemu se i krije tajna čitanosti ovog romana, ovenčanog značajnim priznanjem.
Razgovarao: Marko Mirković
Foto:Resavska biblioteka Svilajnac