Ovogodišnji dobitnik Nagrade „Pavle Vuisić” za izuzetan doprinos umetnosti glume u domaćem filmu, ili, neformalno, za životno delo, jeste bard srpskog glumišta ‒ Svetozar Cvetković. U karijeri dugoj više od četiri decenije ostvario je veliki broj uloga na filmu, televiziji i u pozorištu. Takođe, bio je i dobitnik mnogobrojnih prestižnih domaćih i internacionalnih priznanja, uključujući i dve nagrade „Car Konstantin” u Nišu, kao i Nagradu kritike na Međunarodnom filmskom festivalu u Hjustonu. Kako i sam Cvetković ističe, Nagrada „Pavle Vuisić” za njega ima i lični značaj, jer je jedan od prvih ljudi koje je upoznao iz glumačkog sveta bio upravo veliki Pavle Vuisić.
Ova nagrada nosi jednu veliku odgovornost ‒ kada vas stave iza imena jednog glumca kao što je bio Pavle Vuisić. S druge strane nosi i zapitanost: ako ti daju nešto što je nagrada za celokupno životno delo vezano za kinematografiju: da li još ima prostora u životu da se radi taj posao? Dakle, nagrada je s jedne strane odgovornost, s druge strane provokacija: šta dalje?
U nizu kultnih ostvarenja i brojnih uloga koje je odigrao, za Svetozara Cvetkovića ipak najveći značaj imaju saradnje sa regionalnim autorima, koje, kako on tvrdi, „nisu doživele pravu priliku u našim miljeima”.
Ja bih uvek posebno izdvojio stvari koje su prošle nekako nezapaženo u odnosu na ono što su meni značile i u odnosu na to što se zemlja u tom trenutku, kada sam radio te filmove, nekako nalazila pred raspadom i samim tim ti filmovi nikada nisu doživeli veliku distribuciju. To su pre svega makedonski filmovi koje sam snimio sa Stoletom Popovim, Srećna nova ’49. i Tetoviranje ili film koji sam snimio tik pred rat u Bosni ‒ Gluvi barut.
Svetozar Cvetković je imao prilike da sarađuje sa nekima od najvećih reditelja domaće filmske scene. Saradnja sa Dušanom Makavejevim donela mu je međunarodnu prepoznatljivost, a uloge u filmovima Gorana Paskaljevića i Žike Pavlovića pozicionirale su ga kao jednu od vodećih ličnosti srpskog glumišta.
Ja sam u životu mogao samo da sanjam da ću raditi sa svima njima. Meni to znači kao nebo! Koliko sam uložio u to i koliko su ti ljudi želeli da rade sa mnom.
Pored uspeha na domaćoj sceni, Cvetković je ostvario i nekoliko zaista zapaženih uloga i saradnji u inostranim produkcijama. Posebno se izdvaja film „You Go to My Head”, francuskog reditelja Dimitrija de Klerka, za koji je i dobio mnoga međunarodna priznanja. Oduvek je bilo mnogo reči o razlikama u inostranim i domaćim filmskim produkcijama, a Svetozar Cvetković na to gleda ovako:
Film se svuda na svetu isto snima, samo su malo uslovi drugačiji. Neki put sam učestvovao u stranim produkcijama gde su uslovi bili mnogo bolji, a neki put su uslovi bili prosto gori. Nije ih ni bilo! Snimao sam strane filmove sa normalnim budžetima, a bilo je i onih sa dosta niskim, gotovo kao kod nas. Nema pravila. Kako se vreme menja, tako smo i mi sve bliži onome kako se filmovi snimaju svuda u svetu.
Cvetković ističe kako se filmska industrija umnogome promenila od vremena kada je on počinjao svoju karijeru. Posebno naglašava da su ljudi danas postali mnogo brži u rešavanju situacija na sceni, a da su ranije bili mnogo veći stručnjaci u svojim oblastima.
Danas čovek kada radi šarfovanje, on sedi ispred malog monitora i koristi male tehnološke instrumente za doterivanje. Ranije su ljudi na oko ocenjivali oštrinu i sedeli uz kameru i uz objektiv.
Iako naglašava da nikada nije imao glumačkog uzora na koga se ugledao ili čiji stil i tehniku bi i on koristio, izdvojio je nekoliko glumačkih imena koje ceni i čiji rad i doprinos smatra ključnim za domaću scenu.
Bekim Fehmiju, Faruk Begoli, naravno Bata Živojinović i Smoki, kao totemi filmske umetnosti kod nas. Mislim da smo njihovu veličinu shvatili onog časa kada oni više nisu bili tu. Rade i Olivera Marković, naravno Paja Vuisić. To su sve impozantne ličnosti koje puno znače.
Kao svoje omiljene filmove, Cvetković izdvaja prave bisere svetske i domaće kinematografije:
Bilo jednom u Americi Serđa Leonea je definitivno nešto što mi uvek prvo padne na pamet, jer je taj film imao veliki uticaj na mene kada je izašao. Takođe i Dvadeseti vek Bernarda Bertolučija, što se tiče svetskih filmova. Skupljači perja izvesno kao neki film koji predstavlja nešto što je velika snaga i Kad budem mrtav i beo Žike Pavlovića.
Cvetković smatra da je budućnost domaćeg filma u dobrim rukama, a da je razlog činjenica da se dosta toga snima kod nas i u okruženju. Veruje da mladi glumci danas imaju velike šanse da se iskažu, veće nego u njegovo vreme, i da će u budućnosti prilike dodatno rasti. Za kraj razgovora poručio je budućim kolegama da nikada ne odustaju i da slede svoje snove.
Razgovarao: David Petrović
Foto: Maja Aćimović