Mladi niški novinar Nikola Đukić nedavno se našao u ulozi pisca objavivši svoj prvi roman pod naslovom „Iskušenik”. Roman nas vodio u pakao, gde se glavni lik susreće sa đavolom, a, kako bi njegova duša pronašla put do raja, mora proći kroz razna iskušenja. Kroz kakva je iskušenja prošao sam autor pišući ovo delo, šta je naučio od svog junaka i koja je cena raja otkrivamo u razgovoru.
Priča o „Iskušeniku” rodila se pre nekoliko godina, a samo delo isprva je bilo zamišljeno kao kratka priča. „Ideja da radnju smestim u pakaodošla je spontano i sam roman je trebalo da prvobitno bude kratka priča koja će imati komičan kraj. Međutim, zapostavio sam pisanje, jer sam se u tom trenutku preselio za Kinu i zaboravio da sam uopšte krenuo da pišem tu priču. Kada sam se vratio, počela je korona, završili smo u karantinu i tada sam ponovo pronašao dokument u laptopu, otvorio i obrisao sve sem prve rečenice. Onda sam shvatio da to što želim da prenesem u priču ne može biti završeno na svega par stranica”,priča Nikola za „Bez limita”.
Put spasenja donosi niz izazova koji samog junaka stavljaju na iskušenja, koja, kako i sam čitalac shvata, čine čitav život, a od nas zavisi kako se sa njima nosimo. „Glavni lik prolazi kroz sva ta iskušenja, jer se nakon svoje smrti budi u paklu i susreće sa đavolom. On tada saznaje da jedino što ostaje nakon smrti jeste duša i da život koji je vodio ne određuje da li će njegova duša otići u raj. Zato on mora proći neke zadatke kako bi to dokazao. Jedno od iskušenja za njega bilo je da donese deset drugih duša u zamenu za svoju, čime se već otvara pitanje moralnih vrednosti glavnog junaka”,navodi autor.
Iskušenja sa kojima se njegov junak sreće predstavljaju odraz svakodnevne borbe koja se odvija u čoveku razapetom između potrebe da živi u skladu sa društvenim normama i životom oslobođenim od pravila. „Okruženi smo iskušenjima svakodnevno, to su neki naši ratovi koje vodimo sami sa sobom. Na nama je da li ćemo da poslušamo šaputanja sa levog ili desnog ramena. Roman je upravo o tome, o izborima, izgovorenim rečima, delima i njihovim posledicama i, konkretno, o tome šta je čovek spreman da uradi da bi spasio ’svoju kožu’ i da li njegov život vredi više od nečijeg tuđeg, samo zato što je njegov”, nadalje objašnjava.
Kada je reč o iskušenjima koje donose dve na izgled slične, ali u biti različite profesije – književnost i novinarstvo – autor ističe da je pisanje ono što odlikuje obe, samo su pravila drugačija. „Ne pravim veliku razliku između pisanja novinarskih tekstova i pisanja književnog dela. I u jednoj i u drugoj formi pišemo o nekome ko nam je na neki način skrenuo pažnju. Iskreno, lakše mi je da pišem roman, jer mogu više da ’opustim ruku’, odnosno da budem svoj i izmišljam svoja pravila”,zaključuje Nikola.
Publika je prepoznala njegov trud, te su reakcije onih koji su već imali prilike da delo pročitaju pozitivne. „Reči i reakcije onih koji su imali prilike da do sada pročitaju knjigu podižu mi samopouzdanje i motivišu me da konačno krenem sa pisanjem novog romana. Ako nešto ne promenim, tematika bi ostala slična, ali bi radnja ovog puta bila smeštena u Nišu, a glavni junak bi trebalo da ovog puta ima ime”,otkriva sagovornik. Iako su ga prijatelji prepoznali u liku jednog od protagonista, Nikola kaže da je to samo puka slučajnost. „Trudio sam se da đavolovim lošim humorom razbijem tu atmosferu. Međutim, oni koji su do sada imali priliku da pročitaju roman kažu da sam previše sebe uneo u lik đavola, pa se tu donekle naši smislovi za humor preklapaju”,zaključuje autor kroz osmeh.
Milica Marković
Foto: privatna arhiva