Zbirka priča „Svedok svojih opomena” Dušana Stojmenovića može se posmatrati kao svojevrsna kritika društva nastala pažljivom opservacijom autora. Svaka od priča iz ove zbirke čini jedan delić mozaika koji, kada se sagleda u celosti, pripoveda o distopiji društva, a ona je, kako kaže pisac, na našu nesreću već nastupila, te otuda autor i ne pokušava da nam ukaže na moguće, razarajuće društvene posledice, već preuzima ulogu nemog svedoka. Stoga on i ne nudi odgovore, već nas postavlja pred ogledalo, pokazujući nam odraz sopstvene stvarnosti.
Šta se krije iza naslova zbirke „Svedok svojih opomena”?
Zbirka je imenovana pričom koja se tako zove; jedan od razloga što sam tako imenovao i zbirku je taj što mi se više puta učinilo da u toj priči najviše otkrivam sebe, neke svoje namere, osećanja i temperament, a posle nekog vremena uvideo sam da zapravo u svakoj priči ima nečega od toga, od tog stanja koje više može da zlostavlja čoveka negoli što može da mu koristi – kao eventualna sposobnost za opservaciju i osnov za upoznavanje sveta oko sebe. Kada u dužem periodu, i to najčešće i ne primećujući, upijate energiju ljudi oko sebe, vi spontano i nesvesno formirate svoju ličnost tim energijama; u ovom slučaju to je više kontaminacija ličnosti koja i dovodi do njene degradacije, jer, svedoci smo (aluzija na naslov nije tendenciozna) da smo sve više okruženi takvim ljudima da jedva da još možete da nađete utehu u onome što je rekao Ž. P. Sartr: „Pakao, to su drugi”. To je otišlo za stepen više, da sa podjednakom lakoćom možete reći: „Pakao, to sam i ja” i „Mrzi bližnjeg svoga kao samog sebe”. Tu je i ona Sioranova misao: „Samoubistvo, to je rešenje”. Jednostavno, pred plimom tih razaračkih talasa ne osećate se uvek sigurno; pre svega duhovno, a onda i socijalno, emocionalno, fizički… Lično mislim da to nema direktne veze sa ovom ili onom političkom strankom, pa čak ni sa društvenim sistemom i navikama ljudi, već da je u pitanju jedan antropološki fenomen koji, možda, može da se kontroliše tim društveno-političkim sistemom i (van)institucionalnom socijalizacijom.
Sve ovo je u većoj ili manjoj meri prisutno u toj priči, pa i u celoj zbirci. Svedočenja o tome, o opomenama kakvi su ljudi, kakvo je vaše okruženje i kakvi ste, najzad, i vi sami, čini donekle okosnicu ove zbirke.
Svaka od priča može se čitati i tumačiti zasebno, a ipak, kada se spoje čine celinu. Da li se otuda mogu posmatrati i kao svojevrstan pačvork sastavljen od svega onoga što čini ljudski život?
Priče se mogu čitati odvojeno i na preskok. Svakako jesu sastavljene od onoga što sačinjava život, ali ne toliko ljudski život apstrahovano, koliko moj život. Poznato je da je Andrić svoje „Znakove pored puta” pisao u svojim mladićkim danima, kao i u poznijim godinama. Pritom, daleko je bolje živeo u predratnoj fazi, kada je imao i više nego zavidnu diplomatsku karijeru, negoli kasnije, kada je bio marginalizovan upravo zbog svog predratnog političkog angažmana. Međutim, kada čitate „Znakove pored puta” vi ne primećujete razliku u senzibilitetu kojim on slika ljude, život i društvene fenomene. Cela knjiga kao da je u dahu ispisana i, naposletku, ta knjiga i jeste jedan dah – dah pesimizma, straha i ontološkog beznađa. Da li je to bilo do njegove prirode ili je on samo video ono za šta je većina oduvek pokazivala jedno hronično slepilo, pitanje je. Ako lepote nema u očima posmatrača, teško da će je biti i u njegovom okruženju, ali mi smo nažalost navikli da sve i svašta nazivamo lepotom.
Smatram da je, ipak, veliki uspeh – ne samo umetnički, već i moralni uspeh – kada pisac uspe da naslika vedriju stranu života, kao što je to, recimo, uradio Markes sa romanom „Ljubav u doba kolere”. U toj knjizi ima toliko lepote i blistavosti, ali i životnog podstreka, da je meni, paradoksalno, teško da joj se vratim po drugi put. Ali i lepotu koju u prvom planu nosi taj roman implicite podupire tuga, strah od prolaznosti, kao i donkihotovska ironija koja prati glavnog ,,junaka” romana.
Koliko je i na koji način Vaša profesija sociologa uticala na pisanje, s obzirom na to da pažljivom čitaocu neće promaći uticaj mnogih autora koji se bave društvenim pitanjima?
Sigurno da je i sociološka literatura našla neko svoje mesto u mojoj knjizi. Teško je reći koliko i na koji način, jer je literatura koju sam ja čitao raznovrsna i nesumnjivo da svaka knjiga ima svoje učešće u samom procesu pisanja. Razumeti stvarnost u kojoj živimo i poznavati teorije koje tu stvarnost objašnjavaju može olakšati i književnu artikulaciju teksta, posebno kada se uzme u obzir da je književnost umetnost koja se jednim svojim delom oslanja upravo na društvene i filozofske teme; svejedno da li je u pitanju Džek Keruak, koji je pisao o lutanju, Indijancima, konzumiranju psihoaktivnih supstanci i američkim pabovima u kojima je nastajao džez, ili o Tomasu Manu, čije su književne teme umnogome drugačije od ovih. Ali i mnogi sociolozi i filozofi koriste književne tekstove da bi lakše objasnili društvene strukture i fenomene koji određuju naš svakodnevni život u užoj i široj društvenoj zajednici. Poznato je da su Marks i Engels rekli da su iz Balzakovih romana mnogo više naučili o društvu negoli od engleskih ekonomista; poznat je i značaj književnog dela Dostojevskog za savremenu psihologiju i, posebno, psihopatologiju čoveka, kao i vrednost Šekspirovih drama za lakše razumevanje lica i naličja tradicionalnog i modernog despotizma. Dovoljno je pročitati jednu pripovetku Radoja Domanovića i jednu komediju Branislava Nušića, i jasno je koliko su sociološka i književna imaginacija zavisne jedna od druge.
Na promociji knjige kazali ste da nije teško pisati o antiutopiji ako živite u njoj. Šta pod time podrazumevate?
Da, danas nije teško pisati o antiutopiji, ali je, istovremeno, i teško: čak bih rekao da je i besmisleno pisati bilo šta na tu temu. Antiutopija je pesimistička vizija društva; predskazanje onoga što se sprema i ka čemu čovečanstvo ide. Ako je ta vizija postala stvarnost, ako u svojoj neposrednoj okolini, kao i na polju globalnih dešavanja, nedvosmisleno vidite da su umetničke vizije Hakslija, Orvela i Zamjatina (da napomenem pisce najpoznatijih antiutopijskih dela) već ostvarene, teško da bilo šta novo možete reći. Jedino što vam ostaje je da tu stvarnost prikažete na neki svoj način: duhovito, sarkastično i ne bez defetizma, odnosno predaje pred pravim licem stvarnosti. Ali onda je to više realizam, no što je fantazija i slutnja. Za mene su najbolje antiutopije „Bajka” od Dobrice Ćosića i „Slepilo” Žozea Saramaga.
Ako bih otišao korak dalje, mogao bih da kažem da je svako vreme imalo svoj „antiutopijski” karakter: Pekić je dobro primetio da je Orvelova „1984” zapravo istorijski roman. Danas je to, pak, drugačije. Danas, u takozvanoj eri interneta i razvoja kibernetike, društvene promene dobile su zastrašujuće razmere.
Da li je uloga pisca da opominje ili posmatra?
Pre svega da posmatra. Bez posmatranja je nemoguće napisati ni jedan aforizam.
Što se opominjanja tiče, to nije nužno potrebno. Proza je pre svega umetnost, njen glavni zadatak je, na prvom mestu, estetska vrednost. Druga je stvar što se u mnogim književnim delima može naći duštveno-istorijska i političko-ideološka komponenta koja neretko i dominira u jednom romanu/priči/noveli, pa čak i u mnogim pesmama, o čemu sam nešto već rekao u odgovoru na treće pitanje. To je iz razloga što je književnost, kao i pozorište i film, „prikazivačka” umetnost, odnosno umetnost koja ne može bez vanumetničkog sadržaja: društvo, obični ljudi, aktuelne društvene teme, političke teme, istorija itd., kao što to može klasična, odnosno instrumentalna muzika i apstraktno slikarstvo. U muzici se koristite tonovima, u slikarstvu bojama, a u književnosti (kao i u pozorišnoj i filmskoj umetnosti) onim što vas u svakodnevici okružuje. Naravno da postoje i pisci koji ignorišu moralne principe i društvenu stvarnost, koji se koriste samo onim ontološko-egzistencijalnim pitanjima kao što su ljubav, smrt, simbolika…, kao i oni koji se poigravaju već postojećim umetničkim narativima, ali ipak dominiraju oni pisci kod kojih društvene i moralne teme preovlađuju.
Meni je podstrek bilo ono umetničko u književnosti, a tek posle neke situacije u kojima sam se nalazio i u kojima se nalazim još uvek. Prikazivanje stvarnosti je često bolno, ali ume da bude i isceliteljsko. Bar za onog pojedinca koji je spreman da tu stvarnost ozbiljno sagleda.
Kakvi su Vam dalji planovi?
Nemam neke konkretne planove. Mogu samo da kažem da pišem i dalje.
Razgovarala: Jelena Jocić
Foto: J.J.