Tvoja krila Stopama zveri ili Boga, Korača onaj, koji krene sam da se penje planinom znanja kad ga svet odbaci. Ako čemer privije uz sebe dok sanja, Pred Gospodarom svojim taj klekao ne bi. Neka te svet ne otvrdne kad si sam, Neka tvoje srce pred nesrećom ne zanemi. Budi mali Pred onim što najviše voliš Ne daj da u tebi zgaze baštu, Nego još cveća na duši svojoj da stvoriš. Jer od iskušenja ruže tvoje brže rastu, Zato pruži korak, u molitvi svojoj zagrli odbeglu lastu.
Zvezda Zovem se Ništa. I ja sam niko. Voljeni retki cvet pod nogama tuđim. Na neobeleženi grob Spustiću ovo divlje srce, Što i dalje, uprkos svemu kuca I u Sunce se rasipa. Više nemam ni porekla, Ni stida, ni očaja, Ni udova, Ni lažnih prijatelja. Samo korene duboko u zemlji I ruke visoko u oblacima. Zato, Ako te zagrlim, Sada, Kao niko i Ništa, Znaj da ti dušom darujem život, Velik ko nebo, Jer u njemu ničeg nema. Ptice, kiša i zvezdana prašina.
Dar Kad su ti ruke prazne ljubavi daj. Nje ti je duša puna jer bezgraničan je izvor njen u tebi. Tako nikad prazne biti neće. Ta ruka tvoja, što iz bezdana se pruža da milost da, Kad je prema tebi nema Ona je za koju će te Voljeni izvući van. Čini dobro toliko da se zlo obesmisli. Dok se ne zapitaju jesi li lud. A onda čini još više. Neka se cela tvoja meka duša niz tvoje ruke i jezik prelije. Čak i kada život nalikuje lopti od meda, što se s vrha planine kotrlja pa mu se svašta zalepi, i postane velika prljava grudva znaj da ono što je spolja ne prlja ono iznutra.
Ana Ubavić