Nenad Kostić je pesnik bez poezije, koji je ipak našao svoju poeziju, ili je pak ona pronašla njega. Rođen je u Leskovcu 1996. godine na petak trinaesti, što je možda i razlog zašto je zaluđen okultizmom i njegovim verovanjima. Apsolvent je na Filozofskom fakultetu u Nišu, smer Srbistika. Ovaj pesnik (bez) poezije često provodi vreme u prirodi. Njegova česta rečenica kada se ne javlja na telefon nekoliko dana ili samo nestane bez traga je: „Izvinite ako niste mogli da me nađete , bio sam u šumi”.
Još kao mali dečak je počeo da čita, a kasnije i da piše, najpre prozu, a onda je svoj glas pronašao i kao pesnik. Kažu da pije previše kafe i da previše razmišlja, da se zaljubljuje i priča sa cvećem, jer mu ono pruža pažnju i ljubav. Takođe, priča i sa životinjama, čudak jedan! Za sebe kaže da je satkan od cveća i melanholije pa da mu je takva i poezija. Redovno piše i prozu. Napisao je svoj prvi roman Ožiljci praznine. Piše i kratke priče koje se bave mračnim, teškim i manje vidljivim čovekovim stanjima, kao i temama o stvaranju i životima umetnika (Teret, Pero iz senke, Oluja, Probuđeni sanjar itd.). Najpre, on je pesnik sa melanholičnim očima i pesmama.
Do sada je napisao dve zbirke poezije: prva pod nazivom Pesnik bez poezije, u kojoj se bavi temama umetnikovog pronalaženja kao pesnika i svim preprekama na koje umetnici nailaze tokom svog stvaranja, i života, i dolaženja do svog potpunog smisla kao pesnika; i druga zbrika pesama pod nazivom Mladosti i oluje, u kojoj se bavi pre svega temom mladosti i svih njenih problema sa kojima se mladi ljudi bore, kao što su: samoća, nerazumevanje sebe i drugih ljudi, neprihvatanje drugih ljudi, zaljubljenost, ljubav i bol slomljenog srca, strahovi, želje i snovi, moderni fenomen ghosting-a odnosno neodgovaranja na poruke, odnos sa roditeljima, ali i lepotama mladosti, ljubavi, prirode, života, kao i lepotom nas samih.
Inspiraciju pronalazi u svemu oko sebe, običnim razgovorima, prirodi, samom sebi i velikim i nedosežnim stvarima. Voli da čita. Omiljeni pisci su mu Virdžinija Vulf i Oskar Vajld, a pesnici: Vladislav Petković Dis, Silvija Plat, T.S. Eliot.
Bes
U trenucima ljutnje i besa
majka je vikala na mene
pretila da će me ostaviti
potpuno samog u mraku.
Noćima sam ostajao budan
gubio misli, pesme i voljene,
puštao sam je da tiho spava
dok je mladost iz srca krvarila.
I teški bremen krivice bi se
sručio na moja krhka pleća
kao kamen gušila moja pluća
I slamala nedocvetalu dušu
što nisam sve što je želela,
već jesam sve što je rekla
da nikad ne smem postati,
takav ću me skupo koštati.
Nikada nisam ni pomislio
da ručica koja me odgajila
može tako mnogo zaboleti
i da može isto toliko voleti
pored svih oluja i svog besa
što često pomuti sve vidike
I ispuni reči prezirom i zlom
što razbije ti sve snove o tlo.
U trenicima ljutnje i besa
majka je vikala na mene
pretila da će me ostaviti
potpuno samog u mraku.
Sopstvene oluje
Sve oluje počinju onda
kada ne gledaš u mene,
u moje pepeljasto nebo
spleteno u dva okeana.
One pomeraju dušu iz srca,
i suze iz njihovog korita,
čekajući da sva slomljenost
pokulja i izlije se iz nas.
Šta ostaje kada se stišaju
između kovrdžavih ljiljaka
u kojima se sakrila lucidna
ptica u nevidjenim daljinama.
Nekada smo lišeni boja
i Atlas počiva na našim
nespokojnim grudima što
pomera senke u bezglasje.
Svi vetrovi koji u nama
duvaju, ne nose nas nikada
nikuda, jer imati ljubav
ne znači što i biti srećan.
Sve sopstvene oluje počinju
onda kad mislim da ne gledaš
u mene i moje pepeljasto
nebo spleteno u dva okeana.
*
Ja spavaću između mekih
trava i polja borova dalekih
i neću se nikada probuditi.
Sanjaću neprolaznost boja
svih reči što lete kao ptice
i sleću na moje usnulo lice.
Sanjaću svet tako zaljubljeno
kao dečak koji ga još ne zna,
čije lepote tek treba da dozna.
(iz pesme Nevoljeni)
Dis (Utopljena duša)
O Dise, ti si naša kosmička zvezda,
pala ptica u život iz svoga gnezda,
utopljena duša u Jonskome moru
vizija nirvane što nadzire zoru.
Možda spavaš u očnim dubinama
gledajući lica našim sudbinama
zaboravljenom pesmom tamo pevaš,
kosmičkom snagom živote snevaš.
Često nam zafali deo tvoje tamnice,
horizonti morski i blede ravnice;
Kad spusti se mesec lep i hladan
pitam se da li si života gladan,
da li ti je hladno u dubini mraka
i da li ti duša vapi za malo zraka,
izvorom vizije nirvaninog gleda
neljudske snage i tamnog pogleda.
O Dise, da li znaš buduće dane,
da li vidiš naše neizlečive rane
sa umornim strahom smo mladi
bez tvojih pesama tako smo sami.
U predgrađu tišina spava bezglasje
tvojih reči kao da je posivelo klasje,
bez njih nema sunca da nam osvetli
sve puteve kojima smo mi poći hteli.
Voleo si jednom i više nikad nećeš,
snagom silovitom se sada krećeš
dubinama gde zvezda je pala,
i uzeo si sve što ti je voda dala:
mir svega što si u životu bio,
vizije bolne koje si u sebe krio
da čovek živi i da čovek umire
tamo gde njegov život izvire.
O Dise, ti si naša morska zvezda
pala u ovu tamnicu iz svoga gnezda,
tužna, utopljena duša što sneva
i sa morskih dubina još nam peva.