SVETOVI HARMSOVE PRIČE
Na radionici bezlimitaff-a, održanoj 28. 11. 2018, razgranali smo svet priče („slučaja“) Danila Harmsa Plava sveska br. 10. Evo naših rukavaca Harmsove priče:

Plava sveska br. 10
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
Riđi čovek nije ima ni mozga, ali je imao svoje mišljenje.
Zašto bi uopšte čovek morao da ima mozak da bi imao svoje mišljenje? Ne tuđe. Riđi čovek je imao svoje mišljenje.
Nevolja je nastupila zato što nije mogao da ga kaže, budući da usta nije imao. Zamislite te nesreće: imati svoje mišljenje i ne biti u mogućnosti da ga kažeš!
„Toliko bandoglavaca koji govore, a sve nešto tuđe govore, a ja sa svojim mišljenjem ne mogu.”, pomislio je riđi čovek bez očiju, ušiju, ustiju, nosa i bez kose.
O čemu sve riđi čovek nije razmišljao, kakve sve planove da promeni svet nije imao, a opet nikome to da kaže. Ni sa kim to da podeli. Nikome da naredi.
Jednog jutra, riđi čovek se probudi i zaključi: „Bolje je imati jezik, pa makar brži i od pameti, pa makar pamet i nemao. Bolje je nešto reći, pa čak i glup ispasti, nego doveka pametan ćutati.”
Onda ustaje iz kreveta, bez ruku namesti čvor na kravati i bez nogu odšeta da sebi riđu periku kupi. Da bar bezuslovno riđ bude kad već ne može pametan i jezičav u isti mah.
J. M.
*
Bio jedan ridji čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali ridjim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao. A o njemu se mnogo znalo. Znalo se da sredom ide na časove nemačkog, i da ne otvara vrata komšijama kada razvežbava glas u 1 ujutru. Znalo se da se ošišao prošle nedelje i da vikendom putuje u rodni grad. U desnom uglu sobe mu je krevet i lampa koja gori od 17 do ranih jutarnjih časova. Otirač za noge mu je prljav, ali su mu cipele uvek čiste. Mrzi glasove dece iz obdaništa sa sprata ispod, i nikada ne dovodi prijatelje. Nestao je jula prošle godine, kada je stan 23 na drugom spratu ispražnjen, ali i dalje živi u istoj zgradi. Napustio je diskurs.
*
H. A.
Bio jedan ridji čovek koji nije imao ni oči ni uši.Nije imao ni kosu,tako da su ga uslovno zvali ridjim.
On nije mogao ni da govori,jer nije imao usta.Ni nos nije imao. Ali imao je veliko srce. Doduše, ne riđe. Crveno. Karirano. Komunističko.
Nije mogao da govori – usta su mu bila zalepljena braon selotejpom. Ni da vidi – izmlatili su ga narko dileri misleći da u džepu ima sto evra. A on je samo imao bonove za kupovinu čarapa u robnoj kući „Kluz“. Da, „Kluz“. Umesto plate. Eh, tog 25. 1. 1992, dok se vratio sa posla, zbog inflacije, plata mu je vredela koliko jedna „partizan“ žvaka koju nam i danas u durlanskoj prodavnici preko puta pošte vraćaju umesto kusura. Zašto je usta oblepio selotejpom – nije imao brijač, a hteo je da uredi brkove. Eto, nije imao kosu, sve je otišlo na brkove. Nije se popelo naviše. Nos mu i ne treba – vonjalo mu je odelo na Kineze („kineze“). Šta će mu nos kada samo registruje vonj. A nekada je umeo da nanjuši…
Karirano srce. Karirano rezovima – ranama. Boli život. Boli. Boli tog 25. 1. 1992. A sutra – možda zbog ove magle i ne svane. A prekosutra – neka peva kos.
Uh, zasvrbe me domali prst. Živ sam! Ili se buva prevarila da je nekog ujela?
Cisterne prevoze naftu. Treći tovar ukraden. Porušen most.
Točkovi se vrte u krug po ceo dan.
M. B. Ć.
*

Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči, ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
Lutao je gradom i svako bi zastao da vidi tog čudnog čoveka, i odmah bi rekao: „To je taj riđi!“
Mahali su mu, a on, iako to nije video – osećao je.
Hodao je ulicama bez greške, kao da je mogao da vidi. Jednolično je hodao ka kraju grada.
Došao je do pećine u kojoj je živela veštica.
Veštica ga je upitala: „Ko si ti?“
Tišina.
„Kako si me našao?!“
Tišina.
„Kako si uopšte uspeo da dođeš?“
Videvši da nema povratne informacije, ali videvši i šta mu nedostaje, veštica mu je sve stvorila – oči, uši, usta, nos. Stvorila mu je i riđu kosu. Mislila je kako bi mi ta boja najbolje pristajala.
U povratku iz pećine javljao se svima, ali ljudi su ga zbunjeno gledali.
Niko ga nije prepoznao.
D. P.
*
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
Imao je samo noge. I ruke. Tako da je mogao da hoda, uzima i daje. Ali pošto nije imao oči riđi čovek nije znao da je imao šta da da. A onda je samo išao negde, taj riđi čovek, i isto nije znao da ima gde da ode.
On možda ništa nije znao, pa je zato bio sasvim zadovoljan, riđi čovek bez kose.
K. P.
*
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
To je bio jedan svetski čovek jer su sva mišljenja sveta slobodno padala u kalup njegovog tela. Lokalno riđi, prihvaćen među riđima i odbacivan na mestima gde je to smatrano za manu.
To i nije čovek. To je ogledalo. Nikada ga nećete objasniti mada ćete uvek želeti da odete što dalje u tome. Osuđivali ili pak pokušavali da drugim ljudima pričate njegovim glasom ili da posmatrate stvari njegovim očima, bićete mu sve dalji i sve bliži lažima koje nudi stvarnost.
On se ne služi rečima, ne čuje vaš jutarnji glas i ne zna da uporedi svoje cipele sa tuđim. On prodire u suštinu bića ako mu pružite ruku i pustite ga u skrivene delove sebe koje su za njega puka svakodnevnica.
I. M.
*
Bio jedan ridji čovek koji nije imao ni oči ni uši.Nije imao ni kosu,tako da su ga uslovno zvali ridjim.
On nije mogao ni da govori,jer nije imao usta.Ni nos nije imao.Bio je senka.
Senka za one koji su ga znali,ali i za one koji nisu.Sporazumevao se mimikom lica i pokretanjem gornjih ekstremiteta.
Nije mogao da vidi,a ipak je video ;
Nije mogao da čuje,a ipak je slušao…
I gle čuda,osećao je svačiji miris,i bes,i strah,i mržnju.. I sanjao je… I plašio se!
Disao je neočekivano mirno i spokojno,kao da mu je poslednje. Ko zna,možda i jeste.
Uživao je u životu i radovao se sitnicama.
I nije imao ništa,a imao je sve. I to niko nije znao… Nije ni trebalo da zna.
A čega se to plašio?
Šta je to sanjao?
Je l’ se plašio onoga što čuje… Što vidi… Što oseća?
Ili onoga koga čuje.. . koga vidi… koga oseća?
I zašto su ga zvali ridjim,
kakvi su mu bili snovi i
zarad čega i radi koga je sanjao?
I.P.
*
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim. On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao. Barem se ljudima tako činilo. Doslovno je bio nevidljiv za njih. Valjalo bi se zapitati da li je zaista „bio“, da li je uopšte postojao, jer ga niko nije video. Ljudi su samo osećali njegovo prisustvo i zaključili da postoji nešto. Zvao se Nihil. I tako, jednoga dana, Nihil se prošetao do obližnje reke, napunio džepove kamenjem poput njemu drage spisateljice i udavio se. Ljudi više nisu osećali Nihilovo prisustvo. Nihil je sada postao stvaran — stvarno je postao ništa.
K. Ž.
*
Bio jedan ridji čovek koji nije imao ni oči ni uši.
Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali ridjim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
Ali je bio srećan.
Oči bi mu pomogle da vidi kako je svet prazan, surov.
Ušima bi svakodnevno osluškivao nezadovoljstva i buku.
Govorom bi pokušavao da popravi svet.
Naravo, nikada ne bi uspeo.
U svojoj glavi mogao je da zamisli svet, neki novi. Lepši.
Baš onakav kakav on želi biti.
Svet bez praznine, bola i mraka;
Sa puno lepih reči, pravih prijatelja. Sa suncem i toplim jutrima.
Sa mirom.
I taj mir je stvaran.
Samo njegov.
Njemu to niko ne može oduzeti.
Bio jedan ridji čovek koji nije imao
ni oči ni uši,
ali je bio srećan!
N. S.
*
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim. On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
Pojavi se jedna zmija i pomisli: „Što je ovome riđom ne može da gleda, ne može da govori, da jede pa što bih mu ja ostavila ovaj kovčeg koji ima?“ I tako zmija uze taj kovčežić i uputi se svome carstvu. Tako je lepo živela, koristila ono bogatstvo iz kovčežića dok se jednog dana ne susretne sa drugom zmijom koja od nje zatraži da joj da malo blaga. Na to zmija odgovori: „Nemam ni za sebe dovoljno, a ne da dajem još i tebi.“ Međutim, zmija videvši da ne može uzeti ništa odluči da je prevari i kradom uze neki dukat. Na njemu su bile ispisane čarobne reči u kojima se otkrivalo koliko su prokleti i kako moraju pripasti pravome vlasniku. Zmija se uputi da traži vlasnika i tako dođe do riđeg. Riđi shvativši da je ona uspela da pronađe čarobnu poruku odluči da zajedno pronađu zmiju koja ga je obmanula. Pronađu je i na tom putu pojavi se anđeo i kazni zmiju. Ostatak blaga riđi je darovao zmiji, a Gospod mu kasnije vraća telesni duh kazujući mu da propoveda u svetu „Onaj koji daje i njemu će se dati“.
S. S.
*
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao. A ipak taj čovek je postojao, i bio je jako neobičan u svoj svojoj apsurdnosti postojanja.
Ovaj čovek je umeo zanosno da pleše. Iako nije mogao da čuje melodiju, mogao je da je oseti. Njegova igra je bila tako zanosna, da bi ljudi, zaneseni njom, istog trenutka ostavljali sve što su radili i ponešeni igrom, počinjali da plešu. Ali, kako je mogao da pleše, pitate se, kada čak ni noge nije imao?
Taj izmišljeni čovek, gle apsurda, shvatio je da i sam život, podseća na igru. I ako ga doživimo kao jedan kreativni proces, stalnog rasta i razvoja, otkrićemo svu njegovu veličanstvenost!
J. J.
*
Bio jedan riđi čovek koji nije imao ni oči, ni uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali riđim.
On nije mogao ni da govori, jer nije imao usta. Ni nos nije imao.
Smatrao je sebe vrednim, savršen u svakom smislu, ostvaren san, duh koga svi vide.
Bio je obično-neobičan, sebe je zamišljao najboljim, a ljudi ga smatrali za strašilom. Živeo je mirno, sve je video, a video nije ništa, ali za njega dovoljno, a šta bi video, strah i mržnju? On je to već doživeo, ispao iz koloseka običnih i zlih, svoj peron stvorio, na njemu dane provodi. Vrama mu je prijatelj, mistična i crna ptica, koja nesreću donosi. Na njegovom peronu nema više vozova, poslednji je davno otišao, a on i dalje čeka jer je to za njega večna kazna.
N. I.